Forsiranje romana reke
Gotovo četrdeset godina nakon prvog izdanja, roman ‘Forsiranje romana reke’ Dubravke Ugrešić ponovno ulazi u našu književnu sadašnjost. Ovaj put ne kao nova knjiga na polici, nego kao glas. Kao audioknjiga.U interpretaciji Darije Knez taj roman dobiva novo, pomalo neobično vrijeme. Tekst koji je nastao u svijetu pisaćih strojeva, književnih kongresa i hotelskih hodnika sada se ponovno događa, ali u vašem uhu. U melodiji rečenice, u ironijskom naglasku, u glasovnim nijansama koje iz teksta izvlače njegovu suptilnu komiku i njegovu skrivenu melankoliju.A to je zapravo savršeno mjesto za ovaj roman. Jer ‘Forsiranje romana reke’ oduvijek je bio roman o glasovima: o razgovorima pisaca, o književnim pozama, o ambicijama i taštinama koje se sudaraju na međunarodnom susretu pisaca u zagrebačkom hotelu Intercontinental.Roman počinje gotovo filmski. U hotelskom bazenu rano ujutro pliva španjolski pjesnik José Ramón Espeso. Voda, svjetlo, operna glazba koja dopire iz zvučnika; prizor ima neku čudnu eleganciju, gotovo svečanost. A onda se u jednoj nespretnoj sekundi sve prekida: pjesnik se oklizne na rubu bazena i pogine. Književni susret još nije ni počeo, a već je obilježen apsurdnom, gotovo kafkijanskom smrću.Takav ton, razapet između ironije, apsurda i suptilne sjene tjeskobe, određuje cijeli roman. U tom svijetu upoznajemo i Pipa Finka, jednog od najdirljivijih likova knjige: marginalnog pisca koji se kreće među kolegama poput tihog promatrača, pomalo skeptičan prema vlastitom književnom položaju i prema književnosti uopće. Fink je, na neki način, savršena figura malog književnog prostora; pisac koji zna da književnost nije samo umjetnost nego i sustav taština, hijerarhija i slučajnosti.Na drugom kraju tog grotesknog književnog ekosustava nalaze se likovi poput ministra kulture i njegove ljubavnice Vande. Njihova priča, ispričana s razornom ironijom, pretvara političku moć i književni protokol u gotovo farsičnu ljubavnu epizodu. Ministar razmišlja o književnosti s mješavinom patroniziranja i dosade, dok Vanda s jednakom ozbiljnošću upravlja i njegovim raspoloženjima i protokolom književnog susreta.Ugrešić u takvim scenama radi ono što malo koji pisac zna: ona promatra književni svijet bez sentimentalnosti, ali i bez zlobe. Njezina ironija je precizna, elegantna i uvijek pomalo melankolična. Pisci su u njezinu romanu istodobno komični i dirljivi, ljudi koji vjeruju u književnost čak i kad je ona okružena političkim protokolom, karijernim borbama i malim osobnim mitologijama.U teorijskom smislu, riječ je o jednom od ključnih primjera postmodernističke proze u našoj književnosti. Roman je fragmentaran, pun citata, književnih aluzija i stilskih igara. On stalno podsjeća čitatelja da književnost nije jedinstvena priča nego mreža tekstova koji razgovaraju jedni s drugima. No kada ga danas čitamo - ili samo slušamo - postaje nam jasno da taj roman bilježi i nešto mnogo veće od književne igre. Njegova svakarečenica nosi u sebi i estetski i politički rizik.Objavljen 1988. godine, ‘Forsiranje romana reke’ nastaje na samom kraju jedne kulturne epohe. U nekoliko sljedećih godina raspast će se država u kojoj je roman nastao, promijenit će se književne institucije, a i sama ideja zajedničkog kulturnog prostora bit će ozbiljno dovedena u pitanje. Sudbina autorice postat će dio te povijesti. Nakon raspada Jugoslavije i nacionalističkih kampanja protiv nje, Dubravka Ugrešić odlazi u egzil. Iz te pozicije napisat će niz važnih eseja i romana koji će iskustvo raseljenosti pretvoriti u jednu od najlucidnijih književnih refleksija našeg vremena.Zbog toga danas ‘Forsiranje romana reke’ čitamo drukčije nego kada je objavljeno. Ono što je tada izgledalo kao razigrana satira književnog života danas djeluje i kao dokument jednog svijeta koji je nestao, a u kojem je književnost još imala ambiciju misliti vlastitu sudbinu. U svijetu brzih sadržaja i potrošnih tekstova, glas Dubravke Ugrešić zvuči gotovo subverzivno: spor, ironičan, nepokoran. I zato ga vrijedi slušati. Ne kao nostalgični odjek prošlosti, nego kao rijetku formu intelektualne slobode koja nam i danas nedostaje. Dubravka Ugrešić (Kutina, 1947 - 2023, Amsterdam), književnica i prevoditeljica. Rusistiku i komparativnu književnost diplomirala 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radila u Zavodu za znanost o književnosti od 1974. do 1993. U tom je razdoblju napisala studiju Nova ruska proza, s Aleksandrom Flakerom uredila deset svezaka Pojmovnika ruske avangarde, priredila i prevela neka djela Danila Harmsa, priredila antologiju alternativne ruske proze Pljuska u ruci (1989). Od 1993. živjela je u Njemačkoj te SAD-u, a od 2001. u Amsterdamu. Prva su joj objavljena književna djela knjige za djecu (Mali plamen, 1971; Filip i Srećica, 1976; kasnije Kućni duhovi, 1988). Nakon zbirke kratkih priča Poza za prozu objavjene 1978., o detaljima iz svakodnevice, 1981. objavila je kratki roman Štefica Cvek u raljama života, rani primjer postmoderne poetike u hrvatskoj književnosti, napisan tzv. šivaćom metodologijom (podnaslov Patchwork Story), odnosno spajanjem citata različitih tekstova, s analogijom između pisanja i šivanja. Zasnovan na obrascima trivijalne književnosti i popularne kulture, roman je bio vrlo čitan, a prema njemu je 1984. snimljen gledani film U raljama života Rajka Grlića kojem je Ugrešić bila koscenaristica. Zbirka pripovijedaka Život je bajka (1983) okuplja pet priča rađenih po književnim predlošcima u kojima tematizira nemogućnost pronalaženja vlastitoga pripovjedačkog postupka. Autopoetički okvir ima i roman Forsiranje romana reke (1988), u kojem je svako poglavlje pisano u drugom žanru (pornografski roman, ljubavni roman, horor-proza, dnevnička proza), a ponegdje upleće i ludičke postupke književnosti za djecu. Eseji koje je pisala 1990-ih bave se uglavnom krizom identiteta i fenomenima vezanima za raspad Jugoslavije, a sabrala ih je u zbirkama Američki fikcionar (1993) i Kultura laži (1996), dok su teme potonjih eseja (zbirke Zabranjeno čitanje, 2001; Nikog nema doma, 2005; Napad na minibar, 2010) kulturna globalizacija i postkomunistička iskustva. Od kasnijih romana Muzej bezuvjetne predaje (izvorno objavljen na nizozemskom 1997., na hrvatskom 2002) i Ministarstvo boli (2004) imaju za opće teme egzilantsko lutanje i sjećanje, Baba Jaga je snijela jaje (2008) fenomene starosti i starenja, a Lisica (2017) ponovno sam čin pripovijedanja.
