Jama
Pozivamo vas da uđete s nama u Jamu, gdje je sve naopako, a opet najistinitije, gdje bolne rane mrtve podsjećaju da su živi, gdje je jeza okrjepa i gdje je svjetlo bljesak pred klanje; ali svjetlo je i mjesečina, jedna mjesečina koja obasjava jasnije od svakog sunca. I ne brinite, vi ostajete u sigurnosti svoga doma ili u šetnji najdražim šumskim putem, a Andrija Nazlić i Srđan Nogić vodit će vas svojim vibracijama tamo gdje se ne ide, tamo gdje se mora ići. (P.G.)Podnaslovljeno kao akustička mapa, ovo audio izdanje poeme Ivana Gorana Kovačića formalno prati strukturu u deset poglavlja, ali se istodobno oblikuje kao zvučni reljef, kao matrica prokopana i naslijeđenim tekstom i njegovom izvedbom. Po uzoru na poslijeratne umjetnike 20. stoljeća koji su odgovarali na Kovačićevu Jamu grafičkim mapama, likovnim impresijama na središnje teme pjevanja, u ovom izdanju dizajner zvuka Srđan Nogić pred sobom je imao zadatak da izvuče novu mapu, akustičku, iz samog glasa izvođača. Taj glas, sirov, napregnut, s riječima u dahu, i udahu, sa svim svojim mikroakustičkim artefaktima – šumovima sline, klizanjima jezika, preskocima daha, prigušenim otporima nepca i prošaptajima – postao je jedino dostupno Nogićevo gradivo. Bez glazbe, bez dodatne ilustracije. I upravo u toj redukciji, u onome što nije korišteno, nastaje prostor ekspresije. Nogić pažljivo osluškuje Nazlićevo disanje kao da mapira konture podzemnog prostora, podcrtava nesavršenosti kao fonetske pukotine, koristi teksturu glasa kao seizmograf boli, a sve zajedno slaže u gotovo taktilni prikaz unutarnje i vanjske tame. Takva zvučna interpretacija vraća poemi onu funkciju koju je imala i u svom vremenu: ne bilježi se samo kao književni artefakt, već kao iskustvo. Ne simbolički prijevod smrti, već njezin odjek. (book&zvook)Jama, moćna proturatna poema, smatra se vrhuncem pjesničkog rada Ivana Gorana Kovačića, jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika. Napisana je 1943. godine u žrvnju rata, a prvi put je objavljena posmrtno u Italiji 1944. Poema je pisana strogom strukturom: u deset pjevanja, stihom jedanaestercem strukturiranim u rimovanim sestinama. No, Jama je djelo u kojem vlada antinomija, i kod strukture, a i kod motiva, recimo kod motiva svjetlo. Nekada je svjetlo simbolički obrađeno kao spasenje, a nekada je svjetlo bljesak pred pad u nesvijest ili pomućenje uma. Dvojakost motiva konzistentan je Kovačićev postupak u tretmanu ratne teme, njegovih deset pjevanja kao devet plus jedan krugova pakla kojima lirski subjekt puže, samo bez Vergilija, njemu društvo rade uglavnom smrt i rijetko nada, koncepti s kojima je teško uspostaviti dvosmjernu komunikaciju. No Kovačić itekako uspostavlja komunikaciju s čitateljem, ili u ovom slučaju, slušateljem te za ovu poemu, i za njezinu zvučnu obradu, vrijedi teza da je partikularno – općenito. Odnosno, Kovačić piše o specifičnim trenucima u specifično, ratno, vrijeme, no njegovi stihovi mogu se slušati bez obzira na njihove historiografske uzuse, oni su relevantni povijesno, trenutačno, nažalost bit će relevantni i u budućnosti, no oni se mogu čitati i slušati u raznim drugim, simboličkim registrima. Važno je i da se Kovačić ne ustručava odvažiti u napuštanje stroge strukture, tamo gdje je potreban dramaturški, simbolički i stilski pomak. Naime, nostalgični dijelovi pred kraj poeme, kada se pjesnički subjekt prisjeća pastoralnog života u spaljenom svom selu, za razliku od ostatka poeme, pisani su unakrsnom rimom u katrenima svojstvenim za narodno pjesništvo. Čuti Jamu potpuno je drugačije iskustvo od čitanja poeme. Prepuštamo se izvedbi sjajnog mladog glumca Andrije Nazlića uz glazbenu, ili točnije zvukovnu obradu Srđana Nogića. Dopuštamo, na tridesetak minuta, da oni upravljaju našom maštom. Esencija zla kroz simbolički iskopane oči tankoćutnog lirskog subjekta putem Nazlićevih glasnica dopire do svih ušiju, a zvukovna panorama omogućuje da, ako koje uho i zaobiđe, Kovačićeva Jama svjetlosnim i mračnim vibracijama prodre kroz kožu, u kosti. Nazlić prati Kovačićevu dramaturgiju: on diderotovski točno drži visoku razinu vještine u izvođenju, no, isto kao što kod Kovačića snažna emocija i visoko estetizirane pjesničke slike prodiru kroz strogo strukturirani tekst, tako i Nazlić u svojoj izvedbi ne izbjegava emocionalni upliv i stilske divergentnosti. Emocionalni, gotovo intimni, dijelovi Nazlićeva monologa time, kao i kod Kovačićeva pisanja, ne narušavaju strukturu teksta ni vještinu izvođenja – oni je potvrđuju. A potvrđuju i bezvremenost i nadnaravnu snagu Goranovih stihova koju ni okovi forme, ni tvrde korice, ni tinta kojom su tiskani – ne mogu zadržati a da se ne razlete po čitavoj konstelaciji ljudskog bića. Nogićeva zvučna pozadina elegantno prati Nazlićevu izvedbu, uz tihe, gotovo metalne rezove te dramaturški točne intervencije u obliku stiliziranog daha, nedefiniranih zvukova i dodavanja jeke određenim stihovima. Zvučna pozadina također funkcionira i kao pomno slikanje prostora jame, dubokog prostora koji je ispunjen, a opet prazan: ispunjen rukama, nogama, kosom, tijelima, ali ispražnjen od života.U svakoj mekoj rijeci mora biti tvrdi kamen da rijeka po njemu pliva, u svakom mraku mora biti svjetlo kojem mrak je sjena, a tamo gdje ništa nema mora biti netko tko može pomisliti na to ništa. Isto tako, yingyangovski, alkemijski, odnosno – duboko poetski: u temeljiti užas Jame utkano je spasenje, gorko spasenje, katarzično ako je katarza ikada postojala. (Patrik Gregurec) Ivan Goran Kovačić
