Pred vama je audio izdanje antologijske glazbene publicistike, izrazito lijepo napisanog teksta o muzici koja je mnoge od nas obilježila. Osim nama koji smo odrastali na jugoslavenskom rocku ili njegovim kasnijim derivacijama, ova audio knjiga može poslužiti i onima koji će fenomenu Sedme republike prići s manje sentimenta. Za nas, za book&zvook, ona predstavlja i nastavak naprasno prekinute suradnje s autorom, s kojim smo dijelile ljubav prema radiofoniji. Utoliko je samorazumljivo naše nastojanje da Sedmu republiku transponiramo u njoj prirodan medij zvuka i da je u njemu učinimo raskošnom, kako joj i dolikuje. Da je u polje čujnog, u format audio knjige, prenesemo načinom minucioznim, koji je Antu Perkovića izdvajao i kao autora dokumentarnih i eksperimentalnih radijskih formi.
Osim dokumentarnih snimki s audio kazeta, koje nam je za ovo izdanje iz njihove osobne arhive ustupila Antina supruga Sunčica, nastojali smo prikupiti svu glazbu do koje smo  mogli doći kako bismo zorno predstavili to o čemu ova knjiga govori. Taj je izbor, dakako, limitiran autorskim pravima. No glazba koju ćete u ovom izdanju ipak čuti, dirljiv je dokaz poštovanja mnogih glazbenih umjetnika prema uspomeni na novinara, glazbenog kritičara i prijatelja Antu Perkovića. __book&zvook

Autor naslovnica svih objavljenih domaćih izdanja Sedme republike, pa i ovog, prvom kojem sam ne svjedoči, je kultni splitski crtač i ilustrator Alem Ćurin.

2023. godine Anti Perkoviću posthumno je dodijeljena ROCK&OFF nagrada. 

'Ništa se u svijetu bitno ne događa, a da nema buke. I zaista, već dugo živimo bez tišine, u prostoru napučenom zvukovima, u vremenu koje ne dopušta da si čujemo misli.' Tim citatom iz rukopisne ostavštine Ante Perkovića otvaramo biografsku bilješku ovog autora koji nas je, bolno prerano odjurivši u tišinu, natjerao da zastanemo i pitamo se ne očekujući odgovora, o osjećaju krajnje tišine, o suštinskom smislu buke, o čestici nje koju gdjekad gurnemo prema harmoniji, o tišinama koje se u tim nastojanjima otkrivaju, o smislu tih napora. Pomiriti se sa smrću Ante Perkovića bilo bi lakše uz saznanje da je služila nekoj višoj svrsi. Stoga se treba stalno iznova vraćati po zrnce smijeha u opus karakteriziran osjetilnim senzibilitetom, oštrim umom i izrazitom darovitošću za kreaciju. Zaronimo li u njega pažljivo, u taj tekst koji je obilježen muzikalnošću, u muziku koja se do kraja definira tek u širokom konceptu, u dramsku izvedbu oslobođenu akademskog okova i odmaknutu od njega za uporište u realističnom novinarstvu, u novinarskom pisanju koje je uvijek i opet igra riječima, njihovim zvukom i značenjima; u opusu Ante Perkovića otkrit ćemo koncentrične krugove, meandre i kaleidoskope, otkrit ćemo ništa drugo do potragu za iznenađujućim i zakučastim kutovima slušanja tišine.

Raznorodna i za kratak život zadivljujuće bogata ostavština Ante Perkovića - rođenog Zadranina, zagrebačkog studenta Fakulteta političkih znanosti, pokretača i prvog urednika studentskog časopisa Puls, koji je, treba to ovdje naglasiti, osmišljen kako bi 'prkosio mentalitetu pognute glave' – ostavština, dakle, novinara, pisca, glazbenika, glazbenog kritičara, performera i glumca, govori o avangardnoj umjetničkoj pojavi i izuzetnoj radnoj disciplini. Osam ukoričenih naslova, stotine novinarskih tekstova od gimnazijske Spužve, preko Pulsa, Starta i Jutarnjeg lista do periodike i širokih prostranstava weba, dva glazbena albuma u sastavu Djeca, tri samostalna LP albuma, kazališne uloge, klupski programi, mnogo radijskih valova, najbolji ransijerovski učitelji-neznalica neformalnih obrazovnih programa. Sva ta lica koja smo znali pod imenom Ante Perkovića potvrđuju karizmu, ljudsku blagost, odmjerenost i rafinman, istodobno odvažnu artističku sklonost formalnom eksperimentu, iskoraku, autoironiji, igri. I nedvosmisleno odražavaju snažnu potrebu za bijegom od glavne struje.

Autorski interes mu je uvjetovan i omeđen glazbom. Od najranijih dana fasciniran je gitarom, slušanjem i čitanjem o glazbi, o čemu piše u rijetkim biografskim pasažima svoje najvažnije i najsveobuhvatnije proze, u knjizi Sedma republika. Objavljena prvi put 2011. ona se svojom širokom vremenskom perspektivom i uvidom u ukupni društveni, politički i kulturni kontekst izdvaja pored drugih naslova. Od autorizirane biografije Pips, Chips & Videoclipsa objavljene 1997, Drugi vikend u zemlji čudesa, ili internet dnevnika koji godinu dana pionirski vodi na portalu monitor.hr, pa te duhovite digitalne bilješke ukoričene objedinjuje pod naslovom 365 već 2001. U istoj godini u koautorstvu s Krunoslavom Jajetićem objavljuje knjigu Hrvatski hip-hop: rokane rime, a zatim i eseje iz Homo volansa i Nomada u knjizi Slijepi putnik. Godine 2005. ispisuje splet intimnih, društveno-historijskih crtica u formi vodiča za putnike namjernike kroz svoj rodni grad - Volite li Zadar?. Nakon zapažene recepcije Sedme republike nastavlja pisati, pa izdaje kroniku pulskog Art & Music festivala od 1993 do 2013. naslovljenu Ajme & Majko i objavljenu 2013., iste godine u kojoj izlazi knjiga o pjesmama Rundek, između. Iako je jednom negdje zapisao da je progovorio sa cca 16 godina, prava istina je da guta slova i s njima se igra od najranijih dana, i ta će vještina krasiti njegovo pisanje, izdvajati ga od drugih pisaca njegovog žanra ljepotom rečenica i njihovim misaonim i harmonijskim skladom. No glazbu će početi sam stvarati tek 'sit pisanja o tuđoj', u svojoj zrelijoj fazi, početkom tisućljeća kada objavljuje albume Djeca i Stvari sa sastavom Djeca, u kojem nastupa kao gitarist i vokal. Svi me vole dok me ne upoznaju naslov je njegovog prvog samostalnog albuma iz 2007. u kojem, prema vlastitim riječima konačno uspijeva sebe izraziti točno, za njim slijedi na vinilu objavljen album Duplo dno: Najveći hitovi, dok treći album izdaje online, 2013., pod naslovom Prije nego osnujem orkestar.

Nespreman da hoda pognute glave, sposoban da vidi i pronikne u srž, samozatajan, ali samopouzdan, visokomoralan - te su vrline Perkovića više koštale nego hranile. One su etiketa subverzije u kreativnom polju preoranom korporativnom logikom, pa mu je za života, suprotno njegovim talentima, ali nimalo paradoksalno, bila rezervirana samo margina. A to ne treba čuditi, uzmemo li u obzir da je naša pervertirana stvarnost izgrađena na normalizaciji svakog oblika prevare. Znajući to dobro, Perković je, dosljedno sebi, plivao horizontima nesigurne slobode. Zato mu je, navodno, najdraža od svih nagrada i bila ona koju je 2007. dobio kao pobjednik Festivala akustičarske muzike u vojvođanskom selu Sivcu. Tom je zgodom novinar Marko Artuković s njim napravio intervju za Popbox. Prenosimo ulomak. -- Da li bi prihvatio ponudu da postaneš ministar kulture? Šta bi država u tranziciji mogla da učini za rokenrol?

Marko, čestitam, ovo je najluđe pitanje koje mi je ikad postavljeno! Veliki problem naših zemalja je baš to što smo svi mi, normalni tipovi, u 90-ima zacementirali stav da je politika zlo, užas, mulj... svi su oni isti! To nije nimalo konstruktivan stav, ali ga hrani toliko jakih dokaza. Jebiga, teško je. Nekad sam mislio da će rock'n'roll umrijeti kad ga stave u muzeje, a sada su mi (dobri) muzeji najzabavnija mjesta u nekom stranom gradu. Zbunjen sam. Ajmo se čuti po ovom pitanju za jedno pet godina, kad bi šansa da mi zaista ponude mjesto ministra kulture mogla porasti za promil, dva.

Ugrađujući se kroz klupske koncepte i edukativne programe u alternativno društveno tkivo urbanih središta imaginarne Sedme republike, posljednje godine svog prekratkog života Perković posvećuje kazališnoj igri. Njegova markantna fizička pojava zauzima središnje mjesto u scenskim rješenjima Boruta Šeparovića, dok u dramskoj igri Pavlice Bajsić on prakticira njemu omiljenu redukciju na suštinu, na jedno, u ovom slučaju na glas. Tih zadnjih godina, ljepotom tog glasa, uz repozitorij snimljenog šuma koji prikuplja Tascamom, bilježeći male pomake u zvuku, odbljeske energije stvaranja i tišine koje ih obavijaju, kao kakav domaći naš doktor Murke, ovaj samozatajni i sramežljivi ekstrovert stvara začudne dokumentarne i eksperimentalne forme za radio i pušta ondje glazbu u kasnim noćnim satima. I tu se krug zatvara, nepredvidivo i naglo, neočekivano i nenadomjestivo, no treba priznati, taj kasnonoćni valni saobraćaj u eteru, to su, znamo provjereno, najpogodnije prilike za opipavanje tišine.

Negdje je napisao kako uspomene čuva u praznim bočicama parfema, da uvijek zamirišu dobro. Ako nemate bočice ili neku uspomenu, nije važno, samo naćulite uho, čut ćete ministra kulture kako pjevuši ili vam nešto govori, zvučat će kao poezija, šapat ili uspavanka, bit će to muzika. (Rock&Off)

Popis pjesama čiji su ulomci uvršteni u audio izdanje:

Prljavo kazalište: Mojoj majci - Ruža Hrvatska 

Damir Avdić: Bratstvo i jedinstvo       

Bijele strijele: Strijele

Bijelo dugme: Da sam pekar                         

Prljavo kazalište: Sretno dijete

Idoli: Poslednji dani                

Buldožer:  Ne brini, mama 

The Bambi Molesters: Catatonya 

Satan Panonski: Oči u magli             

SCH: Kad se svrši sve 

Rimtutituki: Slušaj 'vamo 

Hrvatski Band Aid: Moja domovina 

Blackout Project: One-O-One 

Ivan Gavrilović: 200 na sat 

Partibrejkers: Hoću da znam

EKV: Zajedno                                                                                    

Pips, chips & videoclips feat. Davorin Bogović: Subotom uveče     

Darko Rundek i Cargo Orkestar: Apokalipso 

Haustor: Skriven iza lažnih imena

Majke: Vrijeme je da se krene

Prva liga: Jedan život malo je

Ante Perković: Bomba, Postoji plan, Jebat će te, Rokenrol snovi

Jinx: Klinci su u redu                                                             

Mance: Budim se u pola dva, Laku noć

*Tekstove predgovora tiskanom izdanju Sedme republike čita Nikša Pavelić

**Knjiga je objavljena uz potporu Hrvatskog društva skladatelja i Ureda za kulturu Grada Zagreba.