Stvaralaštvo Zvonimira Sutlovića, kao i njegov život, duboko se naslanja na otok i na more. U rukopisu gotovo da nema ni jedne pjesme koja se ne događa ili kojoj nije poticaj more. Bez mora ne bi bilo otoka, a otok je Sutlovićev pravi dom i izvor životnoga iskustva. A onda i lakoća i mirnoća stiha koje nas oduševljavaju. Možda bismo mogli tu lakoću usporediti s onim tihim padanjem pahuljica u rijetkom "snigu" koji ponekad napada i u našim krajevima, u primorju i na otocima. Podsjeća me na jedno iskustvo tišine u Lupeškoj na Kornatu. Cijelu noć je snijeg padao, a onda smo se pred jutro probudili i kao da je netko tiho gladio naš brod. Pada mi na pamet da je tako nešto što dolazi iz neke nepojmljive tišine neba ili vječnosti možda (valjda?) osjetio i Ivo Kozarčanin u pjesmi "Snijeg" pa je napisao; "Tko je to pod prozor stao / i svu noć me tiho zvao?" Tako je i neke motive koji dolaze iz te naše tihe prolaznosti jednostavno zaustavio u svojoj pjesničkoj besjedi i Sutlović. (Robert Bacalja)
Bodulski univerzum u tatinim se pjesmama odmiče od uobičajeno melankolične, 'potribne' i teške slike života na otoku i proširuje različitim radosnim vizurama: prisjećanjima na romantična osvajanja tijekom pomorskih 'vijaza', nježnom brigom dida za unuka, humorom i dovitljivošću otočana, uvijek potrebnima za preživljavanje svakoga vremena. Vrime o' škvera jedna je od takvih radosnih slika, ono je puno više od samog perioda izvlačenja 'brodoh na kraj' i njihovih popravaka. Zajedno s toplijim vremenom i 'brodi' i ljudi, kao iz zimskog sna 'izmile' na škver i nanovo izvode commediu del arte, u kojoj su "svi toti artišti, ma su i publika, a pogotovu kritika". Škver tako postaje teatar u kojem svatko ima nešto za dodati, mjesto na kojem se zastaje, boravi, radi, i koji nema nikakve veze s klišejima mukotrpnog otočkog života. Vrime o'škvera tako postaje i vrime o' zidića koje, bez obzira na minulo vrijeme i promjene, ostaje poveznicom ljudi sa škoja. Posebna vrsta zajedništva pojačana izoliranom međuovisnošću sumještana postaje najboljim scenaristom, a osjećaj pripadnosti vrijednost koja se nosi sa sobom kao "svo vrime zidića". Iako je jezik kojim se na zidiću priča jezik moje nane koji s vremenom sve više nestaje, njezine 'manjere' i 'užance' i dalje su tu. Utoliko su i ove pjesme, oblikovane specifičnim otočkim osjećajem za vrijeme, s radnjama koje se uvijek iznova s ljubavlju ponavljaju u obnovi bodulskog svijeta, bezvremenske. I zbog toga nam se lako može pričiniti da, iako zaista jest prošla vječnost, zapravo nije prošao niti dan. Sjednite na zidić, možda baš vi dobijete rolu. (Leda Sutlović)
Zvonimir Sutlović, rođen je 1953. godine u Velom Ižu (Otok Iž, zadarski arhipelag).
Rodi san se na zadnji maja pedesetitretoga godišća u Velomu Ižu, u Poprinovin dvoru, a dvor je bi pun dice. Nana je prala moje plene u moru, a kad nane peru plene u moru unda je u timi plenarni more ljubavi. U osnovnu skulu san hodi na Ižu, sridnju u Gradu, a Višu pomorsku skulu završi san u Splitu. Niko vrime san naviga, vidi dobar de svita i uvidi da su najluvče boloture u momu dvoru.
S vrimena na vrime napišin rič-dvi o vrimenu, vrime skrižane mocire na momu školju. Svaki kamik u mociri jedan škafetin, u svakin škafetinu jedna ljubav živi.
Ma di sve nisan bi i govori o ljubavi i vrimenu pa je tako prspilo vrime da učinin librić za staviti na škabelin a i nani će biti drago...
I
Riva ditinjstva
Vrime TV dnevnika tamo osandeset i nike
Vrime oj zidića
Tempi pasati
Vrime oj Božića
Rebambilo vrime
Smušulano vrime
Za Luviđu
Kino Sloga
Sidro ljubavi
Naša smokva
Didov baul
Partenca
Gabrijela
Ardura
II
Po Veloj gospi dāž
Na školju jesen
Bava
Na dlanu more
Daje na jugo
Vrulji vrulja
Zvoni zvono
III
Trnat će se
Čekanje na mulu
Bura na školju
Tvoja smokva
Gråd
Zlatni tovår
Noćåska
Teta Mikelina i miš
IV
Srića
Vrime o' škvera
Grančica masline
O Veloj šetemani jugo
Molå cime
Brukvuni tete Filipe
Umorilo se vrime
Surgadina
V
A dupini ljubuju
Iški lopižari
Navigaju meštromi
Onoga dneva
Kapőt
Zajāć
Tiné
Ti i ja
Brzojav
Barba Marijån i kaleb Martin
Ljudi z mora
Prova
Veslő
Kavecā