Riječi koje je Musil izgovarao na predavanju što ga je u više navrata i na raznim mjestima držao u Beču, 1937. godine, neposredno prije nacističke okupacije Austrije, imaju tu rijetku osobinu da ne mogu izgorjeti. Bace ih na lomaču, a one – i dalje govore. Obične riječi povezane u jednostavne rečenice s minimumom stilskih figura, usporedive tek sa Sokratovima, izgovorenima na atenskome sudu, ili s onima iz čuvenoga Zolina istupa „Optužujem“. Dok ih je izgovarao, za Musilom se pušila ogromna lomača na berlinskom Bebelplatzu, na kojemu je Hitlerov režim već spalio sve njegove knjige, zajedno s djelima drugih nepodobnih autora. Zato je pisac izumio te „riječi koje ne gore“ i poredao ih u - po građi krhku – a ipak vatrostalnu metonimiju, nazvanu predavanjem „O gluposti“. Musilov je glavni predmet zanimanja mišljenje; književni su mu alati introspektivna analiza, iznenadna konverzija, filozofska parabola i vrlo izoštrena ironija kojom čovjeka svodi na „kvintesencu prašine“, na zrnce, ali je to „zrnce“, ipak, „remek-djelo“ koje je u sretnim trenucima u stanju obasjati cijeli svijet svojim neprispodobivim humorizmom.

Musilovo predavanje održao 1937. na poziv radnog saveza Austrije,  kao audio izdanje objavljujemo glasom profesora, pisca, kazališnog režisera, Matka Sršena, urednika tiskanog izvornika izdanog u prijevodu Andyja Jelčića u izdavačkoj kući Sandorf 2024., u  biblioteci Tõk, kojoj je Sršen i urednik. U audio verziji on čita i vlastitu uvodnu bilješku Musil i mišljenje, parabola s Heideggerom, te pogovor austrijskog književnog znanstvenika Klausa Amanna. 

Robert Musil (1880.-1942.) bez sumnje je jedan od najvažnijih europskih pisaca dvadesetog stoljeća. Esejist, dramatičar, pripovjedač i romanopisac razmjerno je malo objavljivao, ali upravo zahvaljujući njegovoj erudiciji i velikoj samokritičnosti sva njegova djela idu u red istinskih remek-djela. Od romana prvijenca Pomutnje gojenca Törlessa (1906.), preko novela sakupljenih u zbirci Tri žene (1924.) te drama Zanesenjaci (1921.) i Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca (1924.) do najvažnijega, nikada završenog romana Čovjek bez osobina, Musil je bio apsolutni perfekcionist, ali i vrlo zahtjevan autor. Sva su njegova djela i danas itekako važna, a Čovjek bez osobina u svim je anketama i kritikama roman bez kojeg se ne može zamisliti suvremena europska književnost.