Kad se sredinom devedesetih pojavio u srpskoj književnosti, za Srđana Valjarevića poznati tamošnji novinar Teofil Pančić napisao je da se 'obreo niotkuda, kako i treba'. Ubrzo je postao jedan od najčitanijih i najnagrađivanijih suvremenih srpskih pisaca. "Komo" je u Srbiji izdan 2006, a tematski je vezan uz boravak Srđana Valjarevića na spisateljskoj stipendiji u Italiji potkraj devedesetih. 

Bijeg od Srbije glavni lik romana, mladi beogradski pisac, pronalazi u trošenju Rockefellerove stipendije koju dobiva kako bi u miru i luksuzu talijanske vile pisao roman.

Suprotno običajima stipendista, on ni ne pomišlja raditi, a dane provodi opijajući se i družeći s ljudima iz obližnjeg mjesta. Upoznaje mladu djevojku Aldu s kojom, zbog jezične barijere, progovara tek pokoju riječ na mješavini talijanskog i engleskog, a kroz komunikaciju crtežom njih dvoje ostvaruju bliski i erotičnošću nabijen odnos.  Ekonomično pisan, brutalno iskren, roman vrvi autobiografskim činjenicama.

Valjarević uspijeva u onome u čemu većina njegovih kolega na ovim prostorima ne - stvara interesantna i lako čitljiva umjetnička djela koja nisu trivijalna i petparačka literatura. Ovaj dnevnik o „avanturi bez avanture“, spoznavanju toga da nikada ne možeš nešto da dobiješ, a da nešto ne izgubiš, o tome kako je čovjek zapravo cijelog života sam, i o tome kako svoju samoću nosimo u sebi ma gdje se nalazili, vrijedno je djelo suvremene srpske književnosti - roman koji još više podiže talase nadolazeće plime neorealističke literature. --Nenad Župac

Valjarevićev pojedinac svjestan je sudbinske činjenice vlastita odabira da život ne provodi u prividnoj idili Italije, ili neke treće, perspektivnije zemlje, već u rastrojenosti i bunilu postratne Srbije s početka 21. stoljeća, koje nijemo udara iz podteksta ovoga romana. --Tatjana Gromača

Srđan Valjarević rođen je u Beogradu 1967. godine. Objavio je više romana i knjiga poezije i proze, a za roman 'Dnevnik druge zime' dobio je 2006. književnu nagradu "Biljana Jovanović". Jedan od najčitanijih srpskih pisaca čije su knjige prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski jezik, živio je u Berlinu, Amsterdamu, Grčkoj i Budimpešti, igrao nogomet za FK Radnički, radio kao autolimar i strojobravar, a jednim od najljepših životnih iskustava smatra petogodišnje konobarenje na Korčuli, gdje bi možda ostao i živjeti da nije izbio rat. Jedna od najemotivnijih scena u romanu „Komo“ povezana je s melodijom koju glavni junak prepoznaje kao onu s korčulanske katedrale.