Pozivamo vas da uđete s nama u Jamu, gdje je sve naopako, a opet najistinitije, gdje bolne rane mrtve podsjećaju da su živi, gdje je jeza okrjepa i gdje je svjetlo bljesak pred klanje; ali svjetlo je i mjesečina, jedna mjesečina koja obasjava jasnije od svakog sunca. I ne brinite, vi ostajete u sigurnosti svoga doma ili u šetnji najdražim šumskim putem, a Andrija Nazlić i Srđan Nogić vodit će vas svojim vibracijama tamo gdje se ne ide, tamo gdje se mora ići. (P.G.)

Podnaslovljeno kao akustička mapa, ovo audio izdanje poeme Ivana Gorana Kovačića formalno prati strukturu u deset poglavlja, ali se istodobno oblikuje kao zvučni reljef, kao matrica prokopana i naslijeđenim tekstom i njegovom izvedbom. Po uzoru na poslijeratne umjetnike 20. stoljeća koji su odgovarali na Kovačićevu Jamu grafičkim mapama, likovnim impresijama na središnje teme pjevanja, u ovom izdanju dizajner zvuka Srđan Nogić pred sobom je imao zadatak da izvuče novu mapu, akustičku, iz samog glasa izvođača. Taj glas, sirov, napregnut, s riječima u dahu, i udahu, sa svim svojim mikroakustičkim artefaktima – šumovima sline, klizanjima jezika, preskocima daha, prigušenim otporima nepca i prošaptajima – postao je jedino dostupno Nogićevo gradivo. Bez glazbe, bez dodatne ilustracije. I upravo u toj redukciji, u onome što nije korišteno, nastaje prostor ekspresije. Nogić pažljivo osluškuje Nazlićevo disanje kao da mapira konture podzemnog prostora, podcrtava nesavršenosti kao fonetske pukotine, koristi teksturu glasa kao seizmograf boli, a sve zajedno slaže u gotovo taktilni prikaz unutarnje i vanjske tame. Takva zvučna interpretacija vraća poemi onu funkciju koju je imala i u svom vremenu: ne bilježi se samo kao književni artefakt, već kao iskustvo. Ne simbolički prijevod smrti, već njezin odjek. (book&zvook)

Jama, moćna proturatna poema, smatra se vrhuncem pjesničkog rada Ivana Gorana Kovačića, jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika. Napisana je 1943. godine u žrvnju rata, a prvi put je objavljena posmrtno u Italiji 1944. Poema je pisana strogom strukturom: u deset pjevanja, stihom jedanaestercem strukturiranim u rimovanim sestinama. No, Jama je djelo u kojem vlada antinomija, i kod strukture, a i kod motiva, recimo kod motiva svjetlo. Nekada je svjetlo simbolički obrađeno kao spasenje, a nekada je svjetlo bljesak pred pad u nesvijest ili pomućenje uma. Dvojakost motiva konzistentan je Kovačićev postupak u tretmanu ratne teme, njegovih deset pjevanja kao devet plus jedan krugova pakla kojima lirski subjekt puže, samo bez Vergilija, njemu društvo rade uglavnom smrt i rijetko nada, koncepti s kojima je teško uspostaviti dvosmjernu komunikaciju. No Kovačić itekako uspostavlja komunikaciju s čitateljem, ili u ovom slučaju, slušateljem te za ovu poemu, i za njezinu zvučnu obradu, vrijedi teza da je partikularno – općenito. Odnosno, Kovačić piše o specifičnim trenucima u specifično, ratno, vrijeme, no njegovi stihovi mogu se slušati bez obzira na njihove historiografske uzuse, oni su relevantni povijesno, trenutačno, nažalost bit će relevantni i u budućnosti, no oni se mogu čitati i slušati u raznim drugim, simboličkim registrima. Važno je i da se Kovačić ne ustručava odvažiti u napuštanje stroge strukture, tamo gdje je potreban dramaturški, simbolički i stilski pomak. Naime, nostalgični dijelovi pred kraj poeme, kada se pjesnički subjekt prisjeća pastoralnog života u spaljenom svom selu, za razliku od ostatka poeme, pisani su unakrsnom rimom u katrenima svojstvenim za narodno pjesništvo. 

Čuti Jamu potpuno je drugačije iskustvo od čitanja poeme. Prepuštamo se izvedbi sjajnog mladog glumca Andrije Nazlića uz glazbenu, ili točnije zvukovnu obradu Srđana Nogića. Dopuštamo, na tridesetak minuta, da oni upravljaju našom maštom. Esencija zla kroz simbolički iskopane oči tankoćutnog lirskog subjekta putem Nazlićevih glasnica dopire do svih ušiju, a zvukovna panorama omogućuje da, ako koje uho i zaobiđe, Kovačićeva Jama svjetlosnim i mračnim vibracijama prodre kroz kožu, u kosti. 

Nazlić prati Kovačićevu dramaturgiju: on diderotovski točno drži visoku razinu vještine u izvođenju, no, isto kao što kod Kovačića snažna emocija i visoko estetizirane pjesničke slike prodiru kroz strogo strukturirani tekst, tako i Nazlić u svojoj izvedbi ne izbjegava emocionalni upliv i stilske divergentnosti. Emocionalni, gotovo intimni, dijelovi Nazlićeva monologa time, kao i kod Kovačićeva pisanja, ne narušavaju strukturu teksta ni vještinu izvođenja – oni je potvrđuju. A potvrđuju i bezvremenost i nadnaravnu snagu Goranovih stihova koju ni okovi forme, ni tvrde korice, ni tinta kojom su tiskani – ne mogu zadržati a da se ne razlete po čitavoj konstelaciji ljudskog bića. Nogićeva zvučna pozadina elegantno prati Nazlićevu izvedbu, uz tihe, gotovo metalne rezove te dramaturški točne intervencije u obliku stiliziranog daha, nedefiniranih zvukova i dodavanja jeke određenim stihovima. Zvučna pozadina također funkcionira i kao pomno slikanje prostora jame, dubokog prostora koji je ispunjen, a opet prazan: ispunjen rukama, nogama, kosom, tijelima, ali ispražnjen od života.

U svakoj mekoj rijeci mora biti tvrdi kamen da rijeka po njemu pliva, u svakom mraku mora biti svjetlo kojem mrak je sjena, a tamo gdje ništa nema mora biti netko tko može pomisliti na to ništa. Isto tako, yingyangovski, alkemijski, odnosno – duboko poetski: u temeljiti užas Jame utkano je spasenje, gorko spasenje, katarzično ako je katarza ikada postojala. (Patrik Gregurec)

Ivan Goran Kovačić, pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj (Lukovdol, 21. III. 1913 — okolica Foče, 12. VII. 1943). Ime Goran uzeo kao znak pripadnosti zavičaju. U Zagrebu završio gimnaziju 1932, polazio studij slavistike na Filozofskom fakultetu do 1935, potom se posvetio književnomu i novinarskomu radu, bio suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936–40) i Novostima (1939–41). Neko vrijeme djelovao kao pristaša HSS-a. Nakon uspostave NDH bio imenovan upraviteljem pošte u Foči, ali je kao suradnik ostao u zagrebačkom HIBZ-u. Otišavši potkraj 1942. s Vladimirom Nazorom u partizane, intenzivno se bavio pisanjem; ubili su ga četnici nakon što se bolestan sklonio u istočnobosansko selo Vrbnicu. (Hrvatski biografski leksikon, LZMK)

Vrhunac je njegova pjesničkoga opusa proturatna, vizionarska poema Jama, napisana 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju, objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Tema je poeme ratni zločin: temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se da je riječ o ustaškome zlodjelu. U Jami se zločin opisuje sa stajališta žrtve, zarobljenoga seoskoga čovjeka koji je slučajno preživio pokolj te je zajedno s leševima svojih supatnika bačen u jamu. Iz nje se pod okriljem noći izvlači na ledinu, gdje skriven u travi dočekuje protunapad partizana, kojima nasumce kreće ususret te od njih prima njegu. U svojem monologu žrtva trezveno opisuje pojedinačne etape zločina, a zatim grčevitu borbu za opstanak među leševima u jami. Od mučne glavne teme odstupaju sjećanja na mirnodopski seoski život te zaključna scena s partizanima, gdje prevladava osjećaj ponovno probuđene nade i olakšanja.

Poema je strukturirana u deset dijelova označenih rimskim brojkama. Stih je jampski pentametar (jedanaesterac), a strofa sestina s rimovnom shemom ababcc. Od toga odstupa samo ulomak o seoskome životu iz završnoga dijela, gdje se u katrenima s unakrsnom rimom pravilno izmjenjuju trohejski redci. Čvrsta stihovno-strofička organizacija poeme u prividnu je neskladu s izraženim emocionalnim nabojem njezinih sadržaja, ali upravo to pospješuje postupnost i podrobnost u opisu zlodjela, u dočaravanju patnje govornoga subjekta te njihovu poetsku sublimaciju u nadmoć ljepote (svjetlo) nad zločinom (tama), što se smatra glavnom značajkom i vrlinom djela. (Hrvatska enciklopedija, LZMK)