Antun Branko Šimić objavio je 1920. svoju jedinu zbirku Preobraženja. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih, pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se Preobraženja smatraju zasebnom (»kanonskom«) fazom pjesnika. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom, što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza, a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su 'bog', 'ljubav', 'smrt' (tijelo) i 'poezija' (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutu. Depatetizirani izraz, stilizirana, nemimetička uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnim naslijeđem hrvatske moderne lirike.
Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni članci o suvremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio europska umjetnička zbivanja. Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo oštro (Naš najproduktivniji pjesnik; Prazna retorika Miroslava Krleže, 1917), često ulazeći u polemike (Pravdanje o Vidriću, 1922). Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga naraštaja, a bio je dobro upućen i u francusku književnost, pa čak i u skandinavske književnosti. Preveo je 1923. roman Blagoslov zemlje Knuta Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983. Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u europske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi Preobraženja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.
Minula je već puna jedna godina, (godina i nekoliko mjeseci), što je umro Šimić, a sjaj njegovih divnih očiju, intelektualna bistrina njegova pogleda, sve to još uvek blista u meni jednako intenzivno kao da se nije ništa dogodilo...Tip našega šengajsta, koji se igra s vatrom, i na tome strada. Da je bio stipendista, postao bi aristokratski osamljeni Evropejac. Dinarske osobine, duhovitost u opservacijama. Volio je apartnost. To je snobizam: Proust, njemačka gotika, Grünewaldov Krist, Der blaue Reiter - debate o materijalizmu uvek plitke. O Baudelaireovim stihovima predgrađa. O nacionalizmu. Hrvatski se je osećao iz prkosa. (Miroslav Krleža)
Antun Branko Šimić, rođen je 1898. u Drinovcima u BiH, a umro u Zagrebu 1925. Školovao se u franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Potom je nastavio gimnazijsko školovanje u Mostaru, Vinkovcima, te od 1915. u Zagrebu. U završnom razredu gimnazije kao jedan od najboljih đaka gimnazije odustaje od polaganja mature, jer se od njega tražilo da obustavi izdavanje svog časopisa Vijavica; prekida školovanje i u potpunosti se posvećuje književnosti. Pokretao je i uređivao časopise Vijavica (1917-19), Juriš (1919) i Književnik (1924), a bio je i suurednik časopisa DHK Savremenik (1923). Za života mu je objavljena knjiga stihova Preobraženja (1920), a posmrtno Izabrane pjesme (1933), Pjesme (1950) i Sabrana djela (1960). Nasljedujući pjesnička iskustva isprva impresionizma i simbolizma, a potom i ekspresionizma stvorio jedan od autorski najizrazitijih pjesničkih opusa u hrvatskoj književnosti. Po općem sudu kritike vrhunac dosegnuo u pjesmama posvećenima ljudskom tijelu i siromasima. Kao kritičar sklon radikalnoj negatorskoj gesti (Preradović, Nazor, Vidrić, Vojnović i dr.), vrlo je oštar i u napisima o mlađim piscima čija prva djela izazivaju veliku pozornost javnosti (Andrić, Krleža).
Audio knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ureda za kulturu Grada Zagreba.