Ovo iznimno značajno i kompleksno djelo, zbirka pripovijedaka ili roman, u kojem se prelamaju činjenice i imaginacija, surova povijest i sugestivna naracija, govore o stradanjima u komunističkim gulazima Sovjetskog Saveza. Nastalo je i objavljeno 1976. kao piščev odgovor njegovim francuskim studentima koji su, kao i cijela tadašnja 'lijeva' Evropa, zatvarali oči pred postojanjem sovjetskih gulaga. Tih "sedam poglavlja jedne zajedničke povijesti“ kako je i sam autor naznačio u podnaslovu, spada u vrhunske domete srpske i jugoslavenske književnosti. Ova antologijska knjiga o neuništivosti i cikličnosti zla kao i o vječnoj ljudskoj potrebi za njim, osim što je najzaslužnija za Kišev svjetski uspjeh, istovremeno mu je donijela i različite napade i optužbe za plagijat kod kuće te je otvorila najveću polemiku u povijesti jugoslavenske književnosti. Pripovijetke su zasnovane na stvarnim povijesnim događajima i bave se temama političke obmane i izdaje. 

„Opsednut sam iskustvima iz detinjstva. Opsednut sam holokaustom, nestankom oca, uspomenama na teško ratno detinjstvo. Morao sam da se oslobodim te opsesije. Zato sam o tome pisao. A kada se o tome pedesetih, šezdesetih godina počelo govoriti o komunističkim koncentracionim logorima – gulazima – čije su postojanje francuski intelektualci negirali, tada sam postao opsednut tom temom. Danima i noćima sam o tome diskutovao. Iz te opsesije nastala je Grobnica za Borisa Davidoviča. - Danilo Kiš (1987)