Kombinirajući prozne zapise i poeziju, poznati televizijski novinar Aleksandar Stanković napisao je dojmljivu, hrabru i za hrvatsko društvo izuzetno važnu knjigu; psihičke bolesti poput depresije još uvijek su golemi društveni tabu i tema o kojoj se teško progovara. „Napisao sam knjigu o depresiji želeći prenijeti svoja iskustva ljudima koji se bore s tom bolešću i dati im nadu da se može i treba boriti s tim. S druge strane, knjigu sam napisao zbog toga da bih, ako je moguće, barem za milimetar, destigmatizirao tu bolest o kojoj ljudi relativno malo znaju, a imaju puno predrasuda“, kaže autor. Glas Aleksandra Stankovića, poznat s malih ekrana kao odlučan i čvrst, u audio izdanju ove kronike o dugogodišnjoj borbi s depresijom dolazi do nas u intimnijoj posturi, krhkiji od onoga na što smo navikli. No, Stanković upravo tim pomakom postiže snagu iskrene ispovijesti. 

Aco je secirao simptom po simptom depresije u cijeloj njezinoj težini. Najveća dobit ove knjige je pokušaj da se destigmatizira psihijatrija i depresija. Aco je uspješna osoba koju svi ‘znamo’. I on odjednom dođe i kaže: evo me, ja sam ovdje i borim se s depresijom već godinama. Dakle, mi možemo patiti, biti bolesni, ali i živjeti i biti vrijedni i prihvatiti svoju bolest. (dr. Petrana Brečić)

Iznenadio me Aco, u prve dvije-tri stranice je rekao sve u čemu sam se našao, a to je da je sve krenulo napadom panike. Kada sam to pročitao bio sam sretan, ali na čudan način. Našao sam svoju patnju u njegovoj patnji. To je u biti bit toga što ova knjiga predstavlja. Mnogi ljudi će se naći u njoj i bit će im lakše. (Edo Maajka)

Britko, bez uvijanja, uljepšavanja, prikrivanja. Bravo za hrabrost i smjelost. 

Podsjetnik da nismo sami u svojim borbama i da je važno razgovarati o mentalnom zdravlju.

Mislim da ovo knjiga može pomoći ljudima, korisna je i dobra. Iako se sama ne borim sa depresijom, sada je sigurno bolje razumijem.

Aleksandar Stanković (1970) rođen je u Baškoj Topoli, a djetinjstvo provodi u Karlovcu, zatim Zagrebu. 1995. diplomirao je pravo pri Sveučilištu u Zagrebu, a potom se zaposlio na Prvom programu Hrvatskog radija u Informativno političkoj redakciji kao novinar i urednik. Od 2000. na HTV-u uređuje i vodi emisiju Nedjeljom u dva. Autor je dokumentarnih filmova Moje želje moji snovi (2004) i Tata ide u pan (2005). U putopisnom serijalu Vjetar u kosi spojio je ljubav prema motociklima i novinarstvu. Objavio je zbirke poezije Jutra pobijeđenih (2001), Igor Mandić na mjesecu (2010) i Uglavnom su me voljele starije gospođe (2011), te knjigu Sto faca i Aca (2013). Za svoj rad nagrađen je godišnjom nagradom HRT-a za radijsku emisiju Poligraf (1999), nagradama HND-a "Marija Jurić Zagorka" za najbolji talk show (2000) i "Novinar godine" (2009).