Izražavajući prve početke moderne društvene misli, književnost realizma prišla je običnom, svakidašnjem životu i stavila sebi u zadatak da umjetnički uobliči ljude svoga doba i probleme svoga vremena, da objektivno prikaže stvarni život i nepristrano iznese sliku sredine u kojoj pisac živi. To bi, kratko i neprecizno, bila opća i glavna karakteristika prve generacije pisaca realizma. Najtipičniji i najplodniji predstavnik te književnosti, ili bar te prve generacije književnika realizma, bio je Simo Matavulj. Matavulj je jedan od malog broja naših starijih pisaca koji književnost nije shvaćao kao stvar inspiracije, već kao ozbiljan poziv koj zahtijeva stalan, sistematski rad s određenom metodom i trajnim naporima za osobnim usavršavanjem. Bio je jedan od najobrazovanijih pisaca kraja 19. stoljeća čiji je književni opus psiho-geografska rendgenska snimka društva u trokutu koji u jednom vrhu omeđuju Šibenik i Zadar, u drugom Herceg Novi i Cetinje i, konačno u trećem, Beograd. Danas zaboravljen, Matvulj je na prijelazu stoljeća, u doba Kraljevine Srbije, književna i društvena zvijezda. Kao gimnazijski nastavnik predaje francuski jezik, prevodi Zolu i Maupassanta, Molièrea i Dickensa, izrazito je aktivan i uključen u javni život sredina u kojima živi. Čitaju ga i u kraljevskoj i socijalističkoj Jugoslaviji. 

Najpoznatiji roman koji otkriva svu čar i živost Matavuljevog pripovijedanja, Bakonja fra Brne, prenosimo u suvremenost kroz njemu izrazito primjeren format audio knjige. Spektakularna glumačka i jezična igra Leona Lučeva dočarava svu reljefnost i prirodnost pripovjedačeve književne kulture, jezgrovite, izražajne u govoru i dijalektu, dorađene u detalju i komponirane u skladnu cjelinu.

Kako je nastao ovaj duhovit i u osnovi satiričan roman? Matavuljev otac, šibenski trgovac umire rano, pa njegova majka, omiljena pripovjedačica, žena vesele naravi i izrazitog smisla za humor na sina prenosi ‘snažnu volju za fabuliranjem’, redovito ga u vrijeme školskih praznika šalje k stricu igumanu u manastir Krupu na Velebitu. Kako se nije pokazao osobito zainteresiranim za školu, a ni dobrim u trgovini, majka ga šalje stricu na vrijeme dulje od praznika - ‘neka bude kaluđer kad već ni za što drugo nije’. No od kaluđerstva nije bilo ništa. Matavuljeva živa priroda u neposrednom dodiru s manastirskim životom stvori upravo suprotan učinak i ‘on omrznu kaluđere i izgubi vjeru u boga’. Ipak, četiri godine provedene u Kupi dale su Matavulju priliku da se upozna s narodnim govorom, seoskim i manastirskim životom, omogućile najvažniju njegovu knjigu i nezaobilaznu knjigu ovdašnje književnosti -  ovu koja je pred vama.

U romanu Bakonja fra Brne iznenađujućim jezikom, narodnim koji postaje književni, dalmatinskim, vlaškim, arhajskim, dijalektalnim i knjiškim, Matavulj opisuje život franjevačkog samostana na Visovcu. Suprotno predodžbama o životu vođenom idealom, u njemu fratri žive životom svojih sitnih ćudi i nastranosti. U drugom planu, pred nama izmiču slike seoskog života na sparušenom dalmatinskom kamenjaru. Bakonja je Ivo Jerković, dvanaestogodišnji dječak iz sela Zvrljeva u Dalmatinskoj zagori. Njega stari stric fra Brne u brojnom plemenu probere za svog nasljednika. Jerkovići već četiri stoljeća daju mušku djecu u samostan.

Postoji i legenda da je Simo Matavulj započeo pisaniju kojom će ismijati monahe manastira u Krki, ali onda ga je unajmio u svoju službu crnogorski knez i kralj Nikola, pa je brže-bolje preokrenuo priču na fratre s Visovca. Ako je to tačno, fratri bi kralju Nikoli trebali sagraditi spomenik. (Miljenko Jergović)

...

„Pošljednje tri godina moga bavljenja u Novom najviše sam napredovao u znanju srpskoga jezika. Kazao sam u početku da sam rođen u mjestu gdje vlada zapadni govor, u kome kipte sami talijanizmi; ispričao sam kako sam, u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilje sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi, učili smo „slovnicu“ koja je bila razumljiva kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda i onijem prvijem mojim književnim radovima (…)“ Simo Matavulj, Zabilješke jednog pisca

Simo Matavulj (Šibenik 1852.- Beograd 1908.), pripovjedač, romanopisac i dramatičar, akademik i diplomat. Napustivši manastir u Krupi, gdje se spremao za redovnika, završio je učiteljsku školu u Zadru. Službovao je kao učitelj u dalmatinskim selima, a u Islamu Grčkom kod Zadra i prijateljevao je s uglednim Ilijom Jankovićem, djedom književnika Vladana Desnice. Matavulj je prve književne radove objavio u zadarskom Narodnom listu. Potom je bio nastavnik talijanskoga jezika pomorske škole u Herceg Novom. Zbog sudjelovanja u Bokeljskom ustanku 1881., prešao u Crnu Goru; predavao francuski jezik u gimnaziji i bio učitelj kneževih sinova. Nakon 1889. živio u Srbiji. U prvim godinama 20. stoljeća zaposlio se pri Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje Kraljevine Srbije. Bio je predsjednik strukovnog udruženja književnika, a za redovnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je početkom 1904. Pod utjecajem S. M. Ljubiše, potom talijanskih, francuskih i ruskih književnika koje je prevodio napisao je romantične pripovijetke (Iz Crne Gore i Primorja, I–II, 1888–89; Iz raznijeh krajeva, 1893; Car Duklijan, 1906), putopise, drame, te romane Uskok (1892) i Bakonja fra Brne (1892.). Umijeće pripovijedanja i smisao za uočavanje karakterističnih crta društvene sredine izrazio je u zbirkama pripovijedaka zavičajne tematike (Iz primorskog života, 1890; Sa Jadrana, 1891; S mora i planine, 1901; Pošljednji vitezovi, 1903), u putopisima (Po Levantu; Boka i Bokelji, 1893) i autobiografiji Bilješke jednog pisca (posmrtno, 1923). 

Na fotografiji, Matavulj je čovek dobroćudan, skoro bezazlen, ali to je podvala: autor Bakonje fra Brne je južnjak, i to lukavi južnjak koji ume da oseti i razume, nepogrešno, i ono što svet i ljudi pokušavaju da sakriju od njega. Istina, on je znalac nekolikih jezika i literatura (prevodio je na naš jezik Mopasana, Zolu, Molijera); on je obavešten, jedini naš pisac onoga vremena koji je čitao Hismansa i komentarisao njegov A Rebours, jedini naš akademik, valjda, koji je u svojoj pristupnoj besedi pomenuo Malarmea. Ali imena Hismansa i Malarmea ne treba da nas zavedu: Matavulj nije isključivo u kulturi, u onome što je mogao da nauči od drugih, on je pre svega južnjak, jedan izvanredno razvijen sluh za stvari sveta kome je bio upućen. … Može li da se prenebregne istorija ovoga čoveka koji je, neminovnošću vremena u kome je živeo, bio prinuđen da se ostvaruje uvek u novoj sredini?... Ako je bio opsednut tajnama jezika, ako je čitavog života beležio bezbrojne sinonime i njihova značenja, to nikako nije bio izraz jedne čisto filološke strasti: on je slutio, zahvaljujući svom izvanrednom sluhu južnjaka, da je jezik najveća dimenzija čovekova, da se u njemu kriju tajne podneblja i kulture. Znao je, bolje no iko u ondašnjoj našoj kulturi, valjda upravo stoga što je morao uvek iznova da počinje u novoj sredini, i da  traži svoje sopstveno mesto u njoj (posebno na Cetinju i u Beogradu) da je jezik ono prvo što treba da se osvaja. Izuzetnog sluha, čije sposobnosti nikad ne mogu dovoljno da se naglase, Matavulj je mogao da razume ljude i kulture samo sluhom: on je najpre slušao pa onda razumevao. Uostalom, i njegovo razumevanje ostaje, najčešće, u granicama sluha, kao čisto muzički doživljaj: kod Matavulja nema refleksije koja bi bila dovoljna da se on ovako moćno ostvari kao što se ostvario, nema ideje koja bi, sama sobom, mogla da natkrili sve drugo. Matavulj, kad piše, ne osvaja idejom; on osvaja svojim jezikom. Pa i njegove vizije, o kojima se govori kao o uzoru realizma, njegove slike, uistinu živopisne, i žive, nikad nisu oslobođene darova sluha. Drugim piscima njegove epohe polazilo je za rukom da sliku oslobode zvuka, govora; Matavuljeva slika uvek je zvučna slika, njegova proza nije napisana već izgovorena reč. lako se rano oslobodio epske naracije (koja je jedan veliki govor, pripovedanje), Matavulj je prvi, klasični pripovedač upravo po tome što je najveća njegova sugestija u govoru: njegovu prozu valja slušati da bi se dobro razumela. Matavulj ostaje Matavulj  samo dok se obraća našem sluhu. Bez toga sluha, kako bi on bio moguć na Cetinju? Bez njega, što bi bio u Beogradu? Sluh je, oduvek, jedinstvena njegova šansa kao čoveka i kao pisca. (Radomir Konstantinović)