Svojim glasom
Uz tri izdanja s platforme book&zvook: 'Bez zastoja i bez straha, 'Schindlerov lift' i 'Hotel Zagorje'
SUSRET S AUTOROM
Kada za pisca kažemo da je 'jedinstveni glas', obično se nalazimo u sferi metaforike koja označava sadržajnu i formalnu originalnost piščeva izraza, mislimo na inovativnost, na očuđenje koje izaziva susret s njegovim diskursom. U svijetu audio knjige ova bi se fraza mogla primijeniti u puno jednostavnijem, krajnje doslovnom kontekstu, u situaciji kada autor sam interpretira svoje djelo. Jedinstveni glas. Svaki je glas jedinstven. Dovesti ga u stanje neutralnosti, u stanje potpune rezonance s prirodom teksta gotovo je nemoguć zadatak. Glas i tekst vječito su u nekom dinamičkom suodnosu. Glas je u stanju demantirati tekst, glas je u stanju umanjiti ga, glas je u stanju dovršiti ga. A slušateljsko uzbuđenje i slušateljska znatiželja, u trenutku kada se susreće s autentičnim glasom stvaratelja teksta, uvijek poprima neko mistično svojstvo.
Kada je početkom devedesetih, u pradavnim vremenima začetaka digitalne ere, na tadašnju 386icu moj brat ugradio CD-rom komponentu kao vrhunac tehnološkog upgradea, u našoj se kući našlo digitalno izdanje Encyclopaedie Britannice, ono koje je osim uobičajenih enciklopedijskih crtica sadržavalo i sićušne multimedijske dodatke. Uz članak o T. S. Eliotu našao se i kratak zvučni insert na kojem sam autor čita djelić iz pjesme 'The Love Song of J. Alfred Prufrock'. Prisjećam se neopisivog uzbuđenja, treme i nevjerice koju je izazvao taj susret. Već sama mogućnost tog susreta. A možda i neke vrste razočarenja, deziluzije, zbunjenosti koja je nastupila pri „susretu s autorom“. Govoreći svoje stihove visokim glasom koji kao da kroz neki modulator do krajnosti zacrtava onu u uzletu udarajuću jampsku stopu svojeg gotovo metronomom izmjerenog blanck versa, Eliotova interpretacija učinila mi se pomalo artificijelnom, pomalo pretjerano revnom. Osjećao sam tada, kao nadobudni adolescent zaljubljen u književnost, neki nedostatak intimne povezanosti autora sa svojim stihovima, nedostatak nekog otvorenog prostora poniznosti pred vlastitim jezikom kroz koji pisac predaje svoje stihove slušatelju. Susrevši se kasnije sa autorskim interpretacijama na primjer Sylvie Plath ili pak Jamesa Joycea, osjetio sam gotovo istu senzaciju. Ono što mi je postalo jasno jest kako u literarnoj tradiciji anglosaksonskog govornog područja postoji jedinstvena, upisana shema po kojoj literatura traži svoju glasovnu ekstenziju. Interpretacija je neka vrsta konvencije. Ta je konvencija, naravno, izraženija u poeziji, no s druge strane, stoljetna tradicija storytellinga također za sobom povlači određene stereotipe interpretacije. Autorska interpretacija stoji na čvrstim stupovima tradicije. Gledajući na Youtubeu nastupe suvremenih američkih pjesnika pred raznim akademskim auditorijima, oni kao da potvrđuju još uvijek živu vjeru u tu tradiciju, tradiciju javnog nastupa koji u svojem dostojanstvu stoji kao neupitna vrijednost.
Nasuprot tome, susreti s interpretacijama pisaca na ovdašnjim promocijama knjiga vrlo često predstavljaju potpuno drugačiji stav autora prema vlastitom tekstu. Piscima vrlo često glas njihovog djela ostaje nedohvatljiv, oni s njim ulaze u gotovo nespretan dijalog, kao da se ponekad svađaju s njim, stavljaju ga ponad vlastitog glasa ili ga pak obezvređuju. I tu stvari postaju zanimljive. Lišeni obrasca prema kojem književno djelo ima sigurnu nišu izvedbe u proširenom mediju, autor nužno ulazi u osobni odnos sa svojim djelom, dajući mu time potpuno nesvjesno novi sadržaj, onaj u kojem on sam nikako ne može pobjeći od predstavljanja svojih pomno izbrušenih jezičnih konstrukcija u svjetlu žive igre, ne samo s literaturom, već i sa svojim slušateljima.
Što je autorsko čitanje? To je uvijek jedna nova medijacija između autora-umjetnika i autora-osobe. Autorsko čitanje ne može se ni na koji način usporediti s glumačkim čitanjem, pa čak ni kad je sam autor po profesiji glumac. U međuprostoru između spisateljskog ega, spisateljskog poimanja vlastitog djela i oratorske vještine naći će se uvijek određena pukotina, a ta pukotina otvara pred nama jedno potpuno novo djelo. Istinu koju glas odaje o nama nemoguće je falsificirati.
IVANA BODROŽIĆ, HOTEL ZAGORJE, svojim glasom; dizajn zvuka: Dino Brazzoduro, produkcija i izdanje: RadioTeatar Bajsić i prijatelji, Zagreb, 2020.
DARKO CVIJETIĆ, SCHINDLEROV LIFT, svojim glasom, dizajn zvuka, produkcija i izdanje: Transonica za book&zvook, 2020.
aktivistička zbirka poezije BEZ ZASTOJA I BEZ STRAHA, ur: Aida Bagić i Sanja Baković, suvremene pjesnikinje svojim glasom; glazba: Maro Market, produkcija: Transonica za book&zvook, izdanje: Platforma za reproduktivnu pravdu, Zagreb 2021.
Kada sam dobio zadatak pisanja teksta o izdanjima na platformi book&zvook, odlučio sam se malo pobliže pozabaviti upravo tim fenomenom autorskog čitanja. Na koji način sistematizirati vrste autora-čitača? Na koji način njihove interpretacije potvrđuju poetičke specifičnosti njihovog pisma? U tom smislu 'Schindlerov lift ', 'Hotel Zagorje' i 'Bez zastoja i bez straha' mogu poslužiti kao ogledni primjeri različitih pristupa interpretaciji.
Knjige Darka Cvijetića 'Schindlerov lift' i Ivane Bodrožić 'Hotel Zagorje' od ranije su mi poznate. Njihova literarna vrijednost je neupitna kao i vrijednost male antologije najeminentnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja pod nazivom 'Bez zastoja i bez straha'. Suvremeni 'glasovi' naše književnosti koje spaja generacijska bliskost, osjetljivost prema gorućim socijalnim, društvenim i etičkim pitanjima proizašlim iz bliskog sudara s realitetom, svakodnevicom, sa zajedničkim iskustvom promjena, osjećajem straha i nesigurnosti, daju ovim naslovima svojevrstan zajednički nazivnik, ma koliko poetički međusobno bili različiti, ma koliko različitih tematskih perspektiva otvarali. Ova se izdanja bave našim zajedničkim iskustvom života. U njima je, u glasovima samih autora, sadržana velika doza dokumentarizma, bilježenja onog neposrednog, traumatičnog, bolnog, ali isto tako i snaga i pronicljivost koja im svima po redu daje dimenziju gorljivog aktivizma u borbi za pravednost i društvenu empatiju. Njihova svrha daleko je samo od literarne. U tom smislu, izložiti vlastiti glas je oblik aktivizma.
BIJELI ŠUM TUĐIH KATASTROFA
Započet ću upravo s, u predgovoru najavljenom kao aktivističkom, zbirkom 'Bez zastoja i bez straha' koju su priredile pjesnikinje Aida Bagić i Sanja Baković. Riječ je o pjesmama 18 autorica koje su objavljivane u proteklih dvadesetak godina, a koje povezuje tema rodno uvjetovanog nasilja. Zbirka u svojoj strukturi daleko nadilazi samo pitanje nasilja. Ona kroz svoj široki dijapazon pitanja u prvi plan stavlja mogućnost objedinjavanja nečega što bismo mogli nazvati ženskom perspektivom ili možda najbolje parafrazirati Olju Savičević Ivančević – što to znači „čitati žene“, „što bi one mogle znati o tebi i tvom iskustvu“. Zbirka nas uvodi u vlastitu spiralu vremena, kreće se od altamirskih do sadašnjeg trenutka, smješta u različite kontekste društvenih i rodnih odnosa, od onih u Iranu ili Africi, pa sve do onih u Zagrebu, na Braču ili pak bilo kojem mjestu naše domovine, povezujući političnost i pragmatičnost s prostorom mitskog, s prostorom sudara naših moralnih dvojbi sa sveprisutnim „bijelim šumom tuđih katastrofa“, kako kaže Monika Herceg. Većinu zastupljenih pjesnikinja karakteriziraju snažni, jasni narativi. Emotivnost koju ovo izdanje emanira proizlazi iz suosjećanja, iz snažnog približavanja svakodnevnom, poznatom, iz poniranja u pojedinačne sudbine žena s različitih krajeva svijetau isto ili pak slično iskustvo drugosti. Iz svega proizlazi jedan generalni dojam nježnosti, suptilnosti i to je ono što u svom paradoksu prepoznajem kao najsnažnije iskustvo slušanja – aktivizam kroz nježnost, kroz blagost, sućut i hrabrost. Takve čujem i glasove naših pjesnikinja. U njima nema izvedbenog poziranja niti dociranja, u njima se čuje nježnost i nada.
Audio zbirku 'Bez zastoja i bez straha' doživljavam kao u potpunosti zaokruženu cjelinu čija rafiniranost i elegancija počivaju na profinjenom zvuku skladatelja Mara Marketa koji svakoj interpretaciji pristupa pojedinačno, no sve ih obavija nježnim i smjernim podlogama koje se gotovo neprimjetno prelijevaju jedna u drugu. Zbirka je gotovo savršeno tonski uređena što upravo toliko velikom broju različitih glasova, različitih karaktera daje zadivljujuću homogenost koja ostvaruje nježno kretanje po sinusoidama od minimalističkih intervencija u tkivo pjesama pa sve do polifonih radiofonijskih minijatura poput one za pjesmu Jasenke Kodrnje 'Vještice lete nad Zagrebom'. Ova se zbirka sluša poput nekog sjajno produciranog glazbenog albuma, a podsjeća nas koliko je bogata hrvatska pjesnička produkcija, podsjeća nas u prvom redu koliko je važno „čitati žene“.
MAUZOLEJI RADNIČKE KLASE
Knjige 'Schindlerov lift' Darka Cvijetića i 'Hotel Zagorje' Ivane Bodrožić mnogo toga povezuje, ali isto tako i razlikuje. Nastale u razmaku od osam godina, obje su knjige izravno svjedočanstvo rata. Način na koji ove dvije knjige progovaraju o užasima rata stoje na dijametralno suprotnim pozicijama kada pogledamo pripovjedački okvir djela. Dok se Cvijetić stavlja u poziciju sveznajućeg pripovjedača koji poput nemirnog duha lunja hodnicima i stanovima Crvenog solitera u Prijedoru spajajući perspektive vremena prije i poslije rata u jednu fasetiranu, kubističku perspektivu u kojoj sama zgrada sa svojim liftom marke Schindler postaje subjektom priče, podsjećajući tako na andrićevski prikaz drinskog mosta, Ivana Bodrožić u minucioznom izvlačenju vlastitih sjećanja, osobno, iako uglavnom potpuno lišeno bilo kakvog emotivnog ili ideološkog angažmana prema događajima iz prošlosti, kronološki iscrtava jednu od bezbrojnih sudbina ljudi koji su polovicu desetljeća proveli u progonstvu. Diskurs Ivane Bodrožić upravo svojom dokumentarnom, hladnom faktografijom postiže mogućnost maksimalnog poistovjećenja. Led njezina pripovjedanja ostavlja beživotnom svaku jeftinu sentimentalnost. Okrutnost istine mjesto je na kojem se sastajemo s autoricom. Postoji epizoda na početku samih zapisa u kojoj autoričin brat devetogodišnju sestru, koja još ne zna plivati, baca u more s mola. Sestra se davi, lamače rukama, a on govori – plivaj, plivaj! Vidiš da znaš, nastavit će kad se ona mokra i preplašena izvuče iz mora. U ovoj epizodi vidim esenciju onoga što je važno za diskurs ovog romana. Dijete – bačeno u vodu, snagom vlastitog instinkta prilagođava se okolnostima. Te okolnosti njezine su okolnosti i svjedoče o sposobnosti ljudske adaptibilnosti. Ovo je moja stvarnost, čuje se u pozadini autoričinih prisjećanja, ja za drugu ne znam, u toj stvarnosti ja gradim vlastito dostojanstvo onako kako uvjeti to omogućuju. Iza svega toga stoji jedan svijet, jedna doktrina koja se oslikava kroz bezbroj opis. Oni se kao preslikani nalaze i u knjizi 'Schindlerov lift', a nabrajaju sitne topose života onih koji se do trenutka kada započne rat nazivaju radničkom klasom. Rat će razoriti radničku klasu. Ili je možda bolje reći – rat će biti povod da zauvijek nestane pojam radničke klase. Darko Cvijetić najbolje to opisuje u 14. poglavlju svoje knjige riječima: „ Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode na dnu. Sada im djeca trčeći odlaze odavde“. I Schindlerov lift i Hotel Zagorje svojevrstan su katalog običaja, predmeta, gesta, želja i općih mjesta onih koje smo nekad zvali radnicima, a danas zovemo imenom nacije. Ono što povezuje ove dvije knjige jest uporaba arhitekture kao simboličkog mjesta opraštanja s jednom umirućom pojavom. I Crveni soliter u Prijedoru i Hotel Zagorje u Kumrovcu mjesta su kroz koja struji smrt. To je smrt koja, satkana od tolikih smrti ljudi pokošenih ratom, predstavlja smrt jednog načina života, života koji je bio, o čijoj se ponovnoj uspostavi nostalgično snatri, no to je tek ona oubičajena nevjerica kojom se ne možemo naviknuti da nekoga ili nečega više nikada neće biti. I Crveni soliter u Prijedoru i Hotel Zagorje u Kumrovcu mauzoleji su radničke klase. U tim mauzolejima, kao u faraonskim grobnicama, sve je puno predmeta koji podsjećaju na život, no oni su sada tek žrtveni darovi strašnim bogovima rata.
IZVEDBA I REINTERPRETACIJA
No, kao što je i sam literarni pristup dvoje autora u strukturi djela potpuno različit, i njihove interpretacije, kao i način na koji je uređeno audio izdanje knjige bitno se razlikuju. Cvijetić s daleko više smjelosti ulazi u interpretaciju svojeg djela, njegovo je čitanje smjerno, izražajno. Cvijetić svojom interpretacijom ostavlja dojam, on se uživljuje u svoju ulogu sveznajućeg pripovjedača, u svoju ulogu komentatora, nostalgičnog voditelja kroz svijet prošlosti, on je zavodljiv u svojoj interpretaciji, autoritativan, samouvjeren. Audio knjiga je čisto i jasno razdijeljena u poglavlja uvodnim i zavšnim zvučnim pratnjama koja samom izdanju daju pečat estetičke finoće. Roman 'Schindlerov lift' funkcionira kao partitura vješto uobličena u solo izvedbu autora. Ona je u potpunosti u skladu s prirodom samog književnog djela, njegov istinski stilski ekvivalent.
S druge strane šumni, delikatni glas Ivane Bodrožić odaje potpuno drugačiji odnos njezinog književnog djela prema stvarnosti. Ivanu Bodrožić u romanu 'Hotel Zagorje' ne zanima stil, ne zanima je ni da puni emocionalnim nabojem pripovijedanje vlastite životne priče. Ona je u svojoj interpretaciji objektivna. Izgovarajući svoje rečenice na način na koji bi se čitala školska zadaćnica, a tek se na mjestima upravnog govora osili pomalo ući u glumačku interpretaciju, ona nas pozicionira u mentalni svijet djeteta. Moje osobno iskustvo slušanja ovog djela bilo je izuzetno emotivno. Bilo je teško suzdražati se od suza slušajući ga, no te suze nisu proizlazile iz sažaljenja, niti iz tragičnosti same priče. Te su suze dolazile zbog iskrenosti, zbog osjećaja žive povezanosti s drugim ljudskim bićem koje iznoseći najbanalnije i najsvakodnevnije informacije u okolnostima apsolutnog užasa i bijede, zadržava svoj elementarni ljudski integritet – tada kao i danas, desetak godina nakon što je samo djelo napisano. S ovim odmakom, s osjećajem sjajne recepcije koju je roman imao, ovo audio izdanje doživljavam kao svojevrsnu reinterpretaciju Ivane Bodrožić. Njezina današnja autorska perspektiva kao da je postala za nijansu mračnija, za nijansu pesimističnija, politički angažiranija, a nijanse se tih unutarnjih promjena jasno razabiru i kroz ovu audio knjigu. Samo izdanje, u odnosu na ono Cvijetićeve knjige, pomalo je robusnije. Knjiga je podijeljena u pet dijelova, od kojih svaki započinje zvučnom slikom – početak i kraj upisani su u navijačko divljanje za vrijeme utakmice Dinamo-Crvena Zvezda, a između toga čujemo zvukove prostora radnje samog romana. Osobno me se posebno dojmila nesavršenost u uređenju same audio-knjige. Na momente čuje se okretanje stranica autorice, poglavlja nisu jasno razdijeljena, no sve to ostvaruje jedan poseban dojam bliskosti i prisutnosti, dojam jednog dokumentarnog svjedočanstva, koje već iz ove, ne tako velike vremenske udaljenosti od prvog objavljivanja, bez zadrške možemo smatrati jednim od najznačajnih autobiografskih djela sveukupne književnosti.