Edicija originalnih audio izdanja bit će uskoro bogatija za naslov koji otvara kategoriju monografskih knjiga za slušanje. Za monografsko audio izdanje o likovnom umjetniku bit će lako pomisliti da pati od nedostatka slike, no ta će misao biti samo naizgled opravdana. Ipak, oko monografije glazbenog umjetnika mogli bismo se lakše složiti: ona će se u medij zvuka doslovno ugnijezditi.
Nije neobično ni nevažno da smo prvo izdanje u tom žanru posvetili konceptualnom glazbenom umjetniku koji će gitarom gdjekad okrznuti rokerski rif, ali se od njega s prezirom distancirati, tvorcu kulturalnog oslobođenja o kojem govori Milan Rakovac, najproduktivnijem i najnedostupnijem našem živućem pop-glazbeniku Franciju Blaškoviću, vjerojatno jedinom muzičaru s više objavljenih albuma nego intervjua.
Građa ovog našeg prvog monografskog audio izdanja sastoji se od eseja koje su za ovu priliku napisali i sami pročitali Igor Lasić, Viktor Ivančić, Budimir i Bojan Žižović, Igor Grbić, Bojan Šumonja i Ivo Zuban – Filjo. U većoj mjeri ta se građa sastoji od dokumentarnih snimki iz naših osobnih arhiva koje su nastajale u proteklih desetak godina, isprva na otvorenom potezu Pula - Zagreb, kasnije i na uspostavljenoj zajedničkoj valnoj pruzi Radio Rojc - book&zvook. U tim snimkama je zabilježen jedan vrlo kontroliran razgovor iz drugog pokušaja s Francijem Blaškovićem, a usmjeren je na njegove refleksije o ljudima s kojima je surađivao. O njemu smo, pak, vrlo otvoreno i bez cenzure, razgovarali s Milanom Rakovcem, Brankom Lučićem, Markom Breceljem, Dragom Orlićem i Predragom Lucićem. Naš je svijet u međuvremenu osiromašio za trojicu potonjih. Prvi nas je napustio Predrag, početkom 2018. godine, zatim Drago Orlić, sredinom 2021., a Marko Brecelj ubrzo za njim, u ovo vrijeme lani, u veljači 2022. Stoga, nesretnim razvojem događaja u ovo izdanje, čiju će naslovnicu krasiti crtež Nadana Rojnića, ugrađujemo materijale s oznakom arhivske dragocjenosti.
Franci je otišao mnogo dalje od Buldožera i Idola, Discipline Kitchme i Prljavog kazališta, jer je njegova polifonija, a osobito njegov direktno angažirani stih, bestijalan, sarkastičan, provokativan, otišao ne korak dalje od već velikih jugoslavenskih zvijezda, nego od Woodstocka iz kojeg je zapravo nastao. To je Jamajka na Balkanu, ako baš hoću vući neke paralele ili metafore. To je takvo oslobođenje, autorsko, pjesničko i muzičko, koje je zapravo čudo. On je producirao bezbroj pjesama koje su i danas u ušima… On je tvorac kulturalnog oslobođenja, ne samo muzičkog, estradnog, već Istre i Hrvatske i Jugoslavije, jedan od njih, u svakom slučaju. Jedan od fantasta, sanjara, razbijača, kritičara. (Milan Rakovac, po zapisu s dokumentarne audio snimke)
Franci je čovjek koji je od cijelog jednog grada, od Pule, napravio felinijevsku scenu. To je lako u selu, ali u gradu od 40 ili 50 000 stanovnika, moraš imati nešto što se ne da naučiti da bi to napravio. Franci Blašković je živi teatar. To malo tko spominje, ali njegovi nastupi su ustvari kabaret. (Branko Lučić, po zapisu s dokumentarne audio snimke)
Informaciono pak, tematika je Francija Blaškovića univerzumski obuhvatna, tim više što dublje osmatra mikrosituacije svog poluotoka i grada. U njegovim stihovima i naracijama susreću se globalnomedijske s malomišćanskim preokupacijama, zvijezde i marginalci, srsi u životima zaboravljenih individua koji postaju ključni momenti svjetske povijesti. Ruga im se i ljubi ih, sva te živopisna lica u svojoj urnebesnoj i potresnoj galeriji, a nikad svisoka ni olako. Kad on prepriča i opjeva nečiju zagubljenu egzistenciju, kakav dobrohotni slušatelj bi lako mogao poželjeti da i sam dibidus ogrezne u jadu, samo da ga ovaj pjesnik uoči i na njemu uštima svoju bas-gitaru, pa da se ostanu zajedno ceriti vječnosti. (Igor Lasić, iz teksta Galaksija Blašković)
Tu je riječ o fenomenu, o čudnoj složenosti, o talentu kojega malo tko ima, što god je radio, zadnje mu je bilo da razmišlja da se to nekome sviđa, dopadljivost kod njega ne postoji, a u tu igru je povukao, računajući i mene, i lijepi broj pjesnika. Da je on slušljiv – nije. Da on nešto znači mladoj generaciji, možda još samo onim istrijanima tvrdim, eto, znaju i Francija, ali ne vjerujem da ga slušaju. Pa šta će im takav Franci? … Franci je u neku ruku, a to on skriva od svih, on je intelektualac. Nevjerojatno je koliko on čita. On je jedan načitani roker, informiran, što je skoro neshvatljivo. (Drago Orlić, po zapisu s dokumentarne audio snimke)
Nije ovaj svijet za takve ljude. Ovaj je svijet kapitalistička svinjarija, rock svinjarija, industrijska svinjarija, a on je demistificirao cijelu tu trgovačku pizdariju u muzici. Kad smo bili klinci i tek počeli slušati, znale su se, kao, neke regule, ono, snimaju se ploče domaćih bendova pred novu godinu, umjetnici dvije godine spremaju sedam pjesama za jedan album, a on može jedan album mjesečno… i ne samo tako, to su rađene pjesme, nisu reproducirane i peglane, ali u žanru koji se zove Gori Ussi Winnetou, one funkcioniraju izvanredno. I ljudi koji su slušali Milesa i Zappu i Beefhearta i nešto sasvim stoto, tu mogu naći i gušta za uši i materijala za misliti, toliko da ti gori u glavi. (Predrag Lucić, po zapisu s dokumentarne audio snimke)
Kod Francija mi je neodoljivo privlačno to što se njegovo NE formulira iz garda militantnog nevjerništva, a to će reći da, potpuno ispravno, nacionalizam i kapitalizam on i prikazuje i prokazuje bezmalo u religijskome ključu. Utoliko će pred njegovim rugalačkim krikom, punim ljekovita otrova, najprije stradavati svete krave, nedodirljivi kultovi kao što su nacionalna država, slobodno tržište, parlamentarizam et cetera, čija je samorazumljivost – zahvaljujući predanome radu svećenstva – postala općeprihvaćena. Desakralizatoru to ništa ne znači. On uvijek kreće od početka i ukazuje se kao agilni heretik u hramu: umjetnik plazi jezik, pušta melodične vjetrove i podriguje u jeku liturgije. A iza svega ostaje mramorni pod prekriven ostacima zdrobljenih svetinja i bisti velikana. (Viktor Ivančić, iz teksta Blaženik blasfemije)
