Podsjetnik na zaboravljenu vrijednost tišine
Osvrt na audio izdanje knjige 'Što sam naučio na planini' Milana Majerovića-Stilinovića obogaćeno glazbom Mateja Meštrovića i soundscapeom
Što sam naučio na planini knjiga je koja se otvara u mnogo različitih, a simultanih i jednako legitimnihsmjerova, svojom formom, sadržajem, medijem i osobnom svrhom koju u nju upisuju pojedini recipijenti i zajednice. Suprotno horizontu očekivanja dijela publike, ovo nije tipična knjiga o planinama, nije osobno svjedočanstvo isključivo faktografskoga tipa i lišeno umjetničke dimenzije, što se iščitava iz tematske fuzije ravopravnog supostojanja fizičkog i metafizičkog, koja uključuje neosobne opise prirode, kao i one eksplicitno, neskriveno poosobljene i duboko proživljene, suptilna seciranja društvenih anomalija, britke psihološke krokije tipova ljudi, introspekcije, biografske humorne anegdote, autoreferencijalne ludičke eksperimente koji uključuju i poeziju i prozu, hommage fascinantnim osobnostima, ...
Što sam naučio na planini oda je Prirodi i življenju u skladu s našom biti, književni amalgam koji virtuozno objedinjuje i prepleće pisanje o životu i pisanje o prirodi, odnosno planini, tako vješto da je nemoguće odrediti gdje jedno započinje, a drugo završava.
Osim unutartematskog prepletanja neraskidiv suodnos iščitava se i međurazinski - u suovisnosti tematskog dijela s bogatstvom stilskih tehnika, pripovjednih postupaka i odabira pripovjednih oblika. Neosporna funkcionalna argumentacija navedenih postupaka, njihova međusobna veza i uloga u kristaliziranju autorovih misli govori o zavidnoj razini pripovjedačke umješnosti, potrebne kako odluka o korištenju instrumentalne raskoši ne bi rezultirala tek dojmom naglašene dekorativnosti. Sudnos tematske i stilske razine ostvaruje se igrama riječima, ritmiziranjem teksta ponavljanjem glasovnih odsječaka, smještanjem poznatih frazema u nove kontekste i uloge, spajanjem prenesenog i doslovnog značenja unutar iste misli, humornim obratima, itd., a sve to u tekstu živi harmonično i posve prirodno te pridonosi njegovoj fluidnosti i sugestivnosti slike, upućujući na zaključak da stilski postupci i sredstva nisu upotrijebljeni pod imperativom stvaranja tematske, idejne fuzije, zamagljivanja granica i prijelaza pisanja o planini na pisanje o životu i obrnuto, nego je njihova jedina funkcija zrcalni prijenos slike čarobne prirode u verbalni kôd.
Dinamika pripovijedanja, govoreći sada primarno s obzirom na tiskanu verziju knjige, očituje se dvojako, unutar strukture zbirke, gdje je ostvarena odabirom i smjenjivanjem različitih kraćih pripovjednih / proznih oblika, ali i stihova, sukladno temi i ozračuju pojedinog teksta, te unutar strukture pojedine priče, korištenjem raznih pripovjednih tehnika i stilskih postupaka. Budući da zvučna knjiga u potpunosti preuzima predložak i strukturu tiskane verzije, specifična vrijednost njezine dinamike pripovijedanja, kao i njezina specifična vrijednost općenito uzevši, ostvaruje se u nadogradnji, u obliku sinergije četiriju komponenti – ponajprije odluke o autoru kao naratoru te njegovu sugestivnom interpretativnom doprinosu, zatim u komponentama klavirske pratnje i kulise zvukova prirode u odsječcima s atmosferičnih Meštrovićevih albuma Zvuci Velebita i Piano Waves te u dodatnom obliku zvučne kulise, tišini - nazovimo ju aktivnom tišinom - čija se uloga ostvaruje primarno u opreci prema tekstovima s glazbenom i / ili pratnjom zvukova iz prirode.
U susretu s objema verzijama knjige, no osobito izraženo u zvučnoj, putem ovih njezinih specifičnih dodatnih dimenzija, iščitava se i već spomenuta tendencija k naglašavanju nužnosti povratka vlastitoj biti, u svrhu čega se, uz prezentirani narativ, tekstualno, podastiru i zvukovni putevi izoštravanja percepcije otupjele na doživljaj prirode, čiji smo (otuđeni) dio, i podsjeća na, u sintetičkom krajoliku (sintagma E. Popovića) zaboravljenu, vrijednost tišine, kako one vanjske, koja podrazumijeva tek prisutnost zvukova prirode, tako i posljedične unutarnje, u obliku vremena za preispitivanje i uklanjanje nataloženih mentalnih viškova i aberacija, ili vremena za sâmo bivanje.
Određeni slobodni prostor za čitateljevo osobno tumačenje nijansi općeg ozračja u zvučnoj je knjizi reduciran činjenicom emocionalnog nijansiranja teksta intonacijom te prevladavajućim dojmom meditativnosti koji na trenutke, u introspekcijama uz klavirsku pratnju, dobiva i melankolijski prizvuk. Na ovu se redukciju ne može gledati kao na nedostatak, primarno s obzirom na to da zvučna knjiga svojim nadogradnjama i njihovim funkcijama postaje posve nova kategorija djela, pa se gubi temelj za vrijednosno uspoređivanje s tiskanom verzijom, a sekundarno stoga što - uz narativnu bazu, zajedničku objema, koja već i sama uključuje biblioterapijski element, te uz spomenute njezine dodatne komponente s muzikoterapijskim i zvukoterapijskim predznakom - opredijeljenjem na meditativnost biblioterapijska dimenzija postaje eksplicitnije vidljiva.
S obzirom na dosad rečeno, jasno je kako je riječ o knjizi koja i tematski i namjenom i formom odražava autorovo beskompromisno opredijeljenje na slobodu i time se svrstava u skupinu djela hibridnog žanra, jer ju možemo promatrati, koliko god možda nepopularno bilo žanrovsko etiketiranje, i kao putopis i kao planinarsko štivo i kao motivacijski priručnik, ali prije i iznad svega – kao književnoumjetnički tekst. Višežanrovsko ili nadžanrovsko pozicioniranje ove knjige, njezina transmedijalnost (i posljedična strukturna transformacija / prilagodba) koja obuhvaća put od bloga do tiskane pa potom i zvučne knjige, njezina izvjesna uloga u idejnoj podlozi nastanka tematskog festivala Brdo knjiga, kao i njezina u praksi potvrđena motivacijska funkcija, otvaraju prostor zaključku kako ovaj višeslojni (nad)tekst počinje poprimati konture naratološkog fenomena, čime se postavlja moguće polazište za neka buduća čitanja i slušanja.
Što sam naučio na planini, neovisno o svojoj medijskoj podlozi i tipovima nadogradnji, izbrušenim stilom, istančanim osjećajem za pripovijedanje, tematskom odmjerenošću i načinom prezentiranja ideja sjajno ilustrira Nietzscheovu tezu o jasnom prepoznavanju knjiga autora hodača, koje se odlikuju jasnoćom misli i promišljanjem suštine stvari, te potvrđuje njegov zaključak kako se - samo nogama dobro piše.
