Možda, kažem možda, da se malo više čita, možda ne bismo bili na pragu trećeg svjetskog rata
S Koranom Serdarević Svilar i Zoranom Ferićem o budućnosti čitatelja
Poražavajući rezultati državne mature iz hrvatskog jezika ovog su ljeta u medijski fokus iznova vraćali pitanje gotovo umirućeg čitanja u maturanata, mladih, ali i odraslih, zapravo - svih nas.
U knjizi ‘Čitatelju, vrati se kući’, Maryanne Wolf posvećuje se ugrozi dubinskog čitanja, odnosno njegovog najuzbudljivijeg procesa, a to je naša sposobnost da stvaramo slike dok čitamo. Naš um čitajući konstruira slike kroz brižno odabrane osjetilne detalje prenesene samo pročitanim riječima. Wolf navodi za primjer jednu od najsnažnijih i najkraćih priča ikad napisanih koju je Ernest Hemnigway sastavio iz oklade: Na prodaju: dječje cipelice, nikad nošene. Koliko je slika čitanjem ove rečenice konstruirao današnji prosječni čitatelj?
Prevlast hipertekstualnog čitanja, čitanja u više tabova, u letovima kroz kratke tekstove interneta, u potrazi za boldanim riječima, počecima i završecima poglavlja, prevlast kratkih videa, fotografija i drugih digitalnih sadržaja duboko je snizila prag dosade današnjeg čitatelja, te ozbiljno ugrozila mogućnost razumijevanja kompleksnog teksta, sposobnost dubinskog čitanja i stvaranja slika prema pročitanim riječima. Današnji čitatelj izvrstan je u brzoj izmjeni zadataka, traži visoku razinu stimulacije, a potreba za stvaranjem slika gotovo je nestala, jer su one uvijek ispred njega - udobno smještene u čitateljskim dlanovima.
Možemo li onda očekivati da naši mladi, naši osnovnoškolci, ili njihovi roditelji, danas čitaju jednako kako su čitale generacije prije njih? Činjenica je da, zapravo, danas “čitamo” konstantno. Mladi vjerojatno čitaju i upijaju više informacija no svi njihovi preci zajedno - ali ne čitaju dovoljno dobro za ispit iz državne mature, čija su očekivanja osmišljena prema njihovim sposobnostima i mogućnostima, za njihovu naobrazbu i daljnji uspješan razvoj višeg obrazovanja. U čemu leži problem? Trebamo li i dalje očekivati da će maturanti, među kojima su, napomenimo usput, podjednako i gimnazijalci i strukovnjaci, sljedeće godine pročitati Zločin i kaznu? Ili možemo pretpostaviti kako se poveći romani, poput onih kakve je pisao Dostojevski, neće više naći na ispitu državne mature?
Sjetimo se, svaki peti maturant esej je napisao ispod praga prolaznosti. Njih 5000, odnosno svaki šesti od skoro 30.000 polaznika, dakle njih 17.6 posto, za esej je dobio nula bodova, što će reći da su ili predali prazne papire, ili napisali nedovoljan broj riječi. Zastrašuje i porast; lani je takvih maturanata bilo tek 7.3 posto.
Uoči nove školske godine otvaramo seriju tekstova o čitanju u izmijenjenoj kulturi današnjice. Pitamo se hoće li nas u 2025. dočekati isti, možda čak i gori rezultati državne mature, ima li rješenja zabrinjavajućem padu čitanja i upiremo li prstima u prave “krivce” ovakvog opasnog trenda? O kulturi čitanja i njezinoj budućnosti razgovaramo sa srednjoškolskim profesorima bliskima književnoj produkciji, piscima Koranom i Zoranom.
Zoran Ferić:
I mene su ove godine rezultati mature iz hrvatskog jezika dobrano iznenadili, iako ne bi trebalo jer radim s tom djecom i trebao bih lakše razaznati trendove i probleme od ljudi koji ne rade u školi, ili ne rade s tim uzrastom. Sve ovo što nabrajate itekako ima utjecaja, a to je okolina, digitalna transformacija, kurikulumi… Naime, većina ljudi koji su upućeni u problem slaže se s tim da je razloga više i da su kompleksni. U prvom redu to je status knjige i čitanja i to u europskom i svjetskom kontekstu, a posebice kod nas. Jezik se uči između ostaloga i čitanjem i govorenjem i pisanjem, a bojim se da su sva tri segmenta u odrastanju novih generacija deficitarna. Djeca ne čitaju ili čitaju samo neki, manjina. (...) Riječi, konstrukcija rečenice, sposobnost razumijevanja kompliciranijih tekstova, sve to dolazi s vježbom, dakle čitanjem. Ako to izostane, jezik će biti manjkav. I sve više strani jezik. U posljednjih nekoliko godina u školi, kad čitamo s djecom neki tekst, moramo se ponašati kao da je to tekst na stranom jeziku. Moramo prvo objasniti nepoznate riječi. I to ne bi bio problem da te riječi nisu sasvim obične riječi. Recimo, barut, recimo kočija, ili kao što je bio slučaj na maturi, žrtva, ili požrtvovnost. Duboko je zabrinjavajuće da nove generacije ne razumiju riječ žrtva, ili požrtvovnost, kraj tolikog vjeronauka u školi i, konačno, kršćanske kulture u kojoj mislimo da živimo. Na to se nadovezuje, dakako, i digitalni svijet u kojemu se tekst pretvara u poruku, ili nekoliko riječi uz sliku.
Prilikom intervjua za N1 Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), kazao je kako su za uspjeh na državnoj maturi dvije pretpostavke morale biti zadovoljene: prva, da je učenik djelo pročitao i druga, da ga je nastavnik naučio pisati esej. Ipak, svi se stručnjaci slažu da se složenost problema teško može predočiti samo u te dvije dimenzije. Kad razmatramo očiti trend pada kulture čitanja kod mladih, mi skrivamo, smatra Korana Serdarević Svilar, vlastito licemjerje.
Korana Svilar Serdarević:
Nisam sklona openkavati mlađe generacije u tome kako gledaju na knjige i čitanje, meni se čini da su tu odrasli zapravo veliki licemjeri, jer evo, od mojih prijatelja, koji su svi fakultetski obrazovani, možda njih 5% čita. Ako pogledate mlade koji ipak tu i tamo moraju pročitati tu svoju lektiru, opet ispada da čitaju više nego odrasli. Stoga, stanimo malo na loptu. Naravno da oni čitaju teže zato što im se mozak navikao na rečenice i sadržaje koje gledaju neprestano na smartphone-ima. Po meni je mobitel najveće zlo koje se dogodilo, a kako ćemo ga suzbiti i dovesti pod kontrolu, zaista nemam blage veze. To je kao da smo pustili zvijer i gledamo kako harači i sada pokušavamo trčati za njom i staviti joj brnjicu. Naime, mozak funkcionira tako da se prilagođava, valjda je to dovoljno jasno i najvećim laicima… Ako, na primjer, cijelo vrijeme čitate vijesti od kakvih osamdeset znakova, probajte nakon toga sjesti pa pročitati Krležu, da ne kažem Prousta. Naravno da nećete moći. Na nekakav sadržaj koji je kompliciraniji se mozak treba navikavati. Znači, treba se čitati postepeno, sve teže sadržaje, da bi se onda jednog dana moglo pročitati Zločin i kaznu, ili Marinkovića. Vi ne možete od djeteta koje non-stop gleda sadržaje na TikToku i komunicira u tri minijaturne rečenice, tražiti da razumije Ranka Marinkovića. Trebali bismo promijeniti čitav pristup i iznova ih učiti čitati. Trebali bismo biti svjesni toga što se događa. Nastavnici prvenstveno, jer nitko drugi neće za njih to napraviti. Vidjeli smo kako je reforma prošla.
Ja na satu s maturantima pročitam odlomak, pa mi ga oni prepričavaju. To je nešto što se prije radilo u nižim razredima osnovne škole. Ali sada je nužno potrebno, zato što oni moraju naučiti svoj mozak da prima sadržaj. I tek onda možemo tražiti od njih da čitaju. I naravno, nije svrha čitanja samo ih obrazovati u smislu kanona, ili hrvatstva. Svrha čitanja bi trebala biti da shvate što žele čitati. Da postanu čitatelji onoga što njih zanima jednoga dana kao odrasle ljude. Ja, recimo, nisam čitateljica nekakvih trilera, i onda ne čitam trilere, međutim, jesam čitateljica, i to, vjerojatno, profesionalna čitateljica. Dakle cilj bi trebao biti naučiti ih čitati i pomoći im da pronađu čitati ono što vole, pa će možda biti bolje.
Od spomenutih krivaca iz redova školskog osoblja, put “zločina” često vodi i do roditelja koji sami ne čitaju, zatim je tu digitalna transformacija svijeta kojoj svjedočimo, pa hiperpozornost, TikTok… Zvijer, kako ju naziva Korana Serdarević Svilar, kojoj sada pokušavamo staviti brnjicu na usta, odavno je, čini se, utekla.
Zoran Ferić:
Negativne posljedice koje prati pad kulture čitanja itekako su vidljive. U prvom redu u općoj pobjedi gluposti nad pameću. Recimo, niska politička kultura i strašne mogućnosti manipulacije. S jedne strane suvremeni ljudi su puni bijesa i potrebe da se bore za neke vrijednosti, a s druge zaglupljeni, nenačitani, naivni i time sve opasniji. Trump i svi oblici trampovštine ne bi bili mogući u svijetu u kojemu ljudi barem malo više čitaju. I to čitaju knjige, novine, časopise, ozbiljne portale, a ne samo ono što im nudi nekakav alogritam. Pa i ako se danas složimo da je zatvaranje svijeta zbog covida bilo pretjerano, užasava spoznaja da je toliko velik dio čovječanstva povjerovao da je covid zavjera, da ne postoji. Vojna vozila noću voze mrtve iz nekog talijanskog grada, a zadojeni idioti misle da bolesti nema. Po tome smo vidjeli da je danas moguće kritičnu masu ljudi uvjeriti u bilo što: da su svi Ukrajinci fašisti, da su Palestinci teroristi i s druge strane, da postoji globalna židovska zavjera, da Auschwitz i Jasenovac nisu postojali, da je Bog doslovno stvorio zemlju u sedam dana, i konačno, da je zemlja ravna ploča. Možda, kažem možda, da se malo više čita, možda ne bismo bili na pragu trećeg svjetskog rata.
Kako onda, u svijetu u kojem smo tri sekunde skrolanja ili tri klika udaljeni od teorije zavjera ili, kako ističe Ferić, manipulativne političke agende, ipak raditi na razvoju kulture čitanja? Pitali smo naše sugovornike kako oni svoje srednjoškolce nastoje potaknuti da vrijeme podare knjigama.
Korana Svilar Serdarević:
Još od razdoblja prije reforme puno ulažem u slobodne lektire. One mogu biti takve da postoji nekakav izbor koji učenici čine sami, uz pomoć preporuke roditelja ili vršnjaka, a postoji i slobodna lektira gdje ja preporučim po svom izboru pet knjiga, ukratko im objasnim o čemu se radi, a potom oni glasaju koju će čitati. I postoji apsolutno slobodna lektira gdje svatko donese što god hoće. Ja nekako volim tu lektiru koja je vršnjački nagovor, u tom slučaju oni najviše biraju lektiru koja je za njihov uzrast, nekakav young adult, SF, fantasy, na tom tragu. Učenici predstavljaju svoju knjigu pred razredom, pa tako i nagovaraju druge da čitaju. (...) To se pokazalo uspješnim zato što mi se dogodi da učenik koji nikad nije volio lektiru kaže da je cijelu noć bio zatvoren u WC-u samo zato da bi ju mogao pročitati do kraja. Što je velika stvar, tu se dogodi jedan break through jer učenik shvati da je knjiga nešto što može biti napeto, zabavno, nešto što želiš, nešto što je… mogu reći i seksi. Na taj način razvijam tu ljubav prema knjizi koja njima hrani tinejdžersku znatiželju, ali naravno da im ne podilazim u potpunosti, čitamo i knjige koje su kanonske, ozbiljne i kvalitetne knjige, na književno-umjetničkoj ljestvici. I radim tako da nikad ne žurim. Nekad radimo jednu knjigu dva tjedna, zato što idemo malo po malo. Ponekad, kada čitamo teški tekst, recimo Hamleta, onda čitaju skupa sa mnom, čin po čin, i analiziramo. Mislim da je jako važno biti prisutan u njihovom čitanju djela koja su jako komplicirana - i neprestano ih voditi, pa tek onda dati nekakvu zaključnu interpretaciju djela u cjelini. Nažalost, čini mi se da puno satova lektire postane samo taj završni korak - sat lektire postaje samo zaključna interpretacija, bez prethodnog procesa u kojem je profesor prisutan. (...) Pokušavam biti realna. Dogodi se, naravno, da ne stignem obraditi sve što bih trebala obraditi zato što tu dam puno više vremena, i onda nešto skratim na svoju ruku, nešto sažmem… Mislim da je to poanta, ako želite biti dobar profesor, onda morate odgovarati na ono što je potreba tog trenutka. A mislim da potreba ovog trenutka nije da im ja četiri sata objašnjavam morfemsku analizu riječi, nego da je potreba da im ja četiri sata objašnjavam kako je povezan slijed rečenica uzročno-posljedičnom vezom. Eto, nekako radim po duhu.
U nešto ambicioznijem sastavu no što je naš, struka se odavno bavi pitanjem čitatelja i načina čitanja u njegovoj budućnosti, no ni među ambicioznijima ne manjka onih koji dijele pesimističan pogled na budućnost knjige, poput nastavnika Ferića.
Zoran Ferić:
Nažalost, više ne znam kako motivirati djecu da čitaju. Ali to što ja više ne znam kako i nije neki problem jer uskoro idem u mirovinu, ali ni mlađe kolegice i kolege ne znaju kako. Doista, imao sam neke iluzije o tome da su najveći krivac kurikulumi i da će djeca radije čitati kad im se ponudi tekstove koji su bliže njihovom iskustvu. Ispostavilo se da to i nije baš istina. Svakako, trebamo se kao struka zalagati za suvremenije tekstove, to vjerojatno i pomaže, ali moje iskustvo je, bojim se, dosta depresivno. Naime, testirao sam nekoliko razreda i nekoliko generacija, odmah na početku školske godine u prvom razredu gimnazije. Radimo jedan moderni roman, koji je prošlim generacijama, pa i mojoj, bio kultna knjiga, Lovac u žitu, i jedan tradicionalni. Prije je to bilo Zlatarovo zlato, a danas je roman Posljednji Stipančići. I kad pitam djecu koji vam je bolji, koji ste radije čitali, polovici njih je bolji Posljednji Stipančići. Radili smo, recimo, za lektiru Matoševu novelu Cvijet sa raskršća, a onda sam im dao Carverovu Katedralu. Pola ih je opet reklo da im je Carver dosadan, i da je bolja priča Cvijet sa raskršća. Tad sam shvatio, da im je zapravo i jedno i drugo dosadno zato što ima slova. Da bi se uopće došlo do likova, karakterizacije, sižea, stila, treba nešto razumjeti. Stvar šepa, bojim se, na osnovnoj razini. Ne, nemam ništa optimistično.
Ako stvar šepa na osnovnoj razini, ako čitatelji budućnosti maltene ovise o karizmi, snalaženju i kreativnosti pojedinih profesora, tko će sutra čitati klasike i ozbiljne knjige? Kralj Lektira na TikToku prepričao je Dostojevskog u pet minuta i zaradio vrtoglavih 780 tisuća pregleda. Državnu maturu iz hrvatskog jezika ove godine nije prošlo više od 10 000 učenika i vrlo je vjerojatno da Kralj Lektira mnogima od njih bio jedini mentor. Očekuje li nas u budućnosti prilagodba ispita, knjiga, ponovna reforma - odnosno, ima li lijeka?
Zoran Ferić:
Bojim se da će se ovaj trend nastaviti, ako se ispiti ne prilagode. Što, dakako, nema smisla. Ne bi se valjalo prilagoditi neznanju jer onda stvarno srljamo u propast. Ovako barem možemo detektirati probleme i možemo nešto poboljšati. Problem ovdje nije samo u neučenju, iako jest i u tome. Nego u temeljnom nerazumijevanju jezika, govora ili pisanja. Jezična kultura i kompetencije stječu se i kroz medije. Bojim se da se ni tu nemamo čemu nadati jer razina pismenosti u medijima nikada nije bila niža.
Korana Svilar Serdarević:
Ne postoje alati, ne postoje nikakve metode zastrašivanja, ne postoje ocjene, ne postoje nikakvi novi sustavi koje ćemo mi uvesti, da bismo poboljšali čitanje. Čitanje i ljubav prema knjizi, ljubav prema hrvatskom jeziku kao predmetu može napraviti prvo roditelj kod kuće i onda nastavnik u školi. To je tako bilo oduvijek, i tako će vam uvijek i biti. Ako nađete nekoga tko je zaljubljenik u knjige vjerojatno će vam reći da su roditelji doma čitali, da je naučio čitati kad je bio mali, ili će reći da je imao super profesora, taj neki put u djetinjstvu će postojati.
Vrlo teško će netko postati čitatelj u 45-oj. Isto tako, ako doma imate roditelje apsolutno nezainteresirane za čitanje, koji pritišću dijete da čita samo zbog škole, ono će nakon škole prestati čitati. Nama to nije cilj. Nama nije cilj niti da oni prođu na maturi, nama bi trebao biti cilj da dobijemo djecu koja kao odrasli ljudi mogu smislen, donekle kompliciran tekst pročitati, razumjeti, sažeti, izvući mu osnovnu misao. Isto tako, da dobijemo ljude koji su dovoljno pismeni da mogu vlastite misli oblikovati na papiru. Pisana komunikacija u svim svojim oblicima nije samo pisanje eseja, pisana komunikacija je razumijevanje reklame, marketinških slogana, razumijevanje političkih govora, parola, pisanje mailova, zamolbi za posao, motivacijskih pisama… to je sve nužno za razumijevanje ovog svijeta. Razumijevanje čitanja je razumijevanje kulture u cjelini. Hoćete li vi pritom širiti svoje poglede, čitati još i velike pisce, ili ćete čitati da biste se zabavljali, možda radi nekakvog psihičkog mira, koji se ostvaruje u trenutku čitanja (ako ste dovoljno koncentrirani da okrećete stranice i da se malo odmaknete od svega), sve to je blagoslov, nevjerojatan. Ali mislim da prvenstveno trebamo njih naučiti čitati da bi mogli razmišljati svojom glavom. (...)
Ako lijeka, u suštini, među poznatim nam alatima koji su već sastavni dio kurikuluma nema, postoji li prostor da se mladi potaknu na druženje s literaturom kroz audio knjige? U kurikulumu koji je namijenjen djeci navikloj na beskonačne vizualne stimulacije i digitalnu konzumaciju sadržaja, novi mediji jedva su prisutni. Bi li slušanje audio knjiga mogla biti tema, makar motivacijska poluga za školski sat?
Korana Svilar Serdarević:
Mislim da nikakvi posebni alati tu ne mogu pomoći, mislim da je to stvar koja se generacijski razvija, preko obitelji. (...) Možda bi mladima to sjelo, ali mislim da niti jedan alat nije magični štapić koji će sad stvoriti čitatelja. (...)